* * *

        Alosman Ahmetović iz Brčkog, jedan je od mnogih ljudi koji nastoje što vjernije zabilježiti osobna iskustva Bosni i Hercegovini agresijom nametnutog rata, 1992. – 1995. godine. Svojom prvom knjigom, Ahmetović se predstavio dosta vještim, ali nadasve istinoljubivim bilježnikom osjećanja i događanja. Ljudi koji su čitali knjigu uočili su njegovu istinoljubivost i u tom nivou nepretencioznost Ahmetovićevog teksta. Knjiga je išla od ruke do ruke, rado čitana i lijepo ocjenjivana, ljudi su se javljali sa raznih strana čestitkama, riječima i pismima zahvale, jer – prepoznali su sebe i istinu koja im se dogodila. U drugom dijelu knjige, Alosman Ahmetović i počinje upravo od toga, od te ljudske podrške koja mu je upućivana povodom objavljivanja prve knjige.

        Sada nam se Alosman Ahmetović predstavlja kao puno vještiji spisatelj, tekst je uravnoteženo i zgusnuto stilski ispisan, ali i knjiga brižljivije je organizirana u narativnom i tehničkom smislu. Inače odmjeren u svakoj riječi, Alosman je sada još odmjereniji i precizniji u procjeni, ocjeni i izrazu, oštro reduciran spram formiranja cjeline i narativa u cijelosti, svoga trnovitog puta i njegovih uzroka. Ahmetović je čovjek s puno dostojanstva i ponosa. Njegovo biće je protiv svakog poniženja, a upravo su na sve načine nastojali da se poniženje dogodi i bude osnovna stvar u tom odnosu agresije i odbrane od nje. Agresije kao dominante koja je njima data i nama uskraćena, agresije koja je njihov konačan odnos preama nama, bespogovoran odnos sa kojim nema razgovora niti pogodbe, odnos čija je druga strana smrt. Tako je čovjek stavljen u jednosmjernu komunikaciju, odnosno, ostavljen bez mogućnosti komuniciranja i izbora.

* * *

        Dakle, s mjesta na kojem ljudi uviđaju značaj njegove knjige i pišu pisma i upućuju riječi podrške, Alosman Ahmetović kreće u ispisivanje drugog dijela svoje knjige Ljubomoran na ptice, knjige koja se uglavnom odnosila na njegovo zatočeništvo u vlastitoj kući u najužem krugu poznanika, te beskraj iščekivanja u Bijeljini da se na bilo koji način /u više navrata bezupješno/ pokuša prebaciti preko granice. Bio je to tužan rastanak sa dragim prijateljima i ponižavajući izlazak iz vlastite zemlje zajedno sa bratom. To je i trenutak u kojem Alosman kreće sa drugim dijelom svoje knjige koji je naslovio Vrijeme poniženja. Alosmanova ljudska/kulturna mjera sasvim i provjereno je vjerodostojna jer je zasnovana na razumijevanju sebe, drugih i stvarnih događaja. U biti, riječ je o svijetu koji mu je po svemu blizak, ali je preko noći promijenio predznak. Postao negativan.

        Ustvari, Ljubomoran na ptice, kao prvi dio ove knjige, samo je očajnički i beskrajan lamen/tčežnja za slobodom koju je agresor ukinuo, a koju su ljudi do prije kratkog vremena disali punim plućima. Ta mogućnost življenja je nestala i ljudi su ni krivi ni dužni postali puki sužnji i zatočenici u vlastitom prostoru i vlastitoj zemlji u kojoj su morali da se kriju ne odajući ni znak života. Mora da je čudnovat doživljaj osjećati slobodu tek nakon izlaska iz vlastite zemlje, čak i vozeći se kroz tuđu zemlju i putujući u treću, četvrtu i bogzna koju tuđu zemlju, a to se Alosmanu Ahmetoviću i njegovome bratu, te brojnim drugim proganicima upravo događalo – da slobodu dožive kao osobnu sreću u odsustvu prijetnje smrću i zbog mogućnosti da čine što hoće bez ugroženosti koja im je već odavno unosila strijepnju za životni opstanak. Ahmetović piše hronološkim slijedom događaja i ne ostavlja nikakvu sumnju u istinitost svoje pripovijesti.

* * *

        Dakle, nakon više bezuspješnih pokušaja i dužeg boravka u Bijeljini radi toga, Alosman Ahmetović sa bratom, napuštajući Fatin i Hrustin dom u Bijeljini konačno uspijeva na graničnom prijelazu Bosanska Rača, pod iznimno dramatičnim uvjetima izaći iz Bosne i Hercegovine, te otputovati za Austriju, u Beč.

        Život mijenja kvalitet i smisao. Dramatične su pojedinsti i spoznaje o tome da sve kreće ispočetka, traganje i susretanje s prijateljima, učenje jezika, spoznaja o smrti članova obitelji na jednoj strani i iluzija o mirnom životu, radu, stjecanju, praćenju događaja u svijetu, sportu, vijesti iz domovine, etc. No, sveukupnu sliku i raspoloženje natkriljuju katastrofalno i tragično osobno iskustvo i istinska neizvjesnost u budućnosti. Ahmetović je inteligentan i snalažljiv čovjek. On prepoznaje značajne pojedinosti i poklanja im odgovarajuću pažnju. Uz znatnu odgodu u suglasju sa drugim članovima obitelji on bratu saopćava da njegova supruga Jelka /Gunja/ više nije živa i preuzima dio bratovog bola punim ljudskim suosjećanjem.

        Ahmetović je čovjek snažnog senzibiliteta i duboke suosjećajnosti za druge ljude. Razumije njihove pozicije i namjere, činjenicu da su zlorabljeni od raznih predradnika koji ih kupe na arbeit platzu posredujući prema poslodavcu kradu/prisvajaju znatan dio njihovih dnevnica. Kirije su jako visoke, plaće male, obitelji rasute po svijetu, ljudi rastrzani između želja, potreba i mogućnosti, između osobne beskrajne tuge i bezizglednih mogućnosti da urede život, da se vrate u svoju domovinu, pod svoj krov, a vrijeme prolazi u nepovrat. Osjećaj kako je čovjek sam sa svojim životom, Ahmetovića drži odmjerenim, jer uočava i probleme drugih ljudi i kroz suosjećanje/empatiju, on prestaje biti sam, a drugi ljudi ga doživljavaju kao uzor, kao čovjeka u kojeg imaju povjerenje.

        Alosman svakako jeste natprosječna fizionomija u svom okruženju, mada ne insistira na tome da to drugi priznaju i cijene. On je kao čovjek neprekidno ili osoba s inicijativom ili osoba koja je zbog svoga karaktera i snalažljivosti bila u središtu životne vrtnje jer razumije stvari.

        Tekst je nerijetko ispresijecan pasažima koji retrospektivno donose sjećanja na rodni grad – Brčko, Dunav je stalna asocijacija na rijeku Savu, roditelje, poznanike, veslanje, pecanje, plivanje, školovanje i najrazličitije dogodovštine iz vremena odrastanja i prve mladosti. Baveći se muzikom, Ahmetović se kretao u širem krugu ljudi i produbljavao svoju osjećajnost. Zato je u tuđini, dolaskom u Beč, nerijetko bio veoma depresivan, jer mu nije polazilo za rukom da se spoji sa svojom porodicom. Kad je konačno u tome uspio, život je dobio novi smisao i označen je prekretnicom. Sva patnja i sve muke koje je podnio, dobile su smisao i opravdanje. Rad i zarada se također ostvaruju neslobodno i prisilno i predstavlju ponižavajući proces opstajanja i preživljavanja pod najtežim uvjetima.

        Bezbroj je pojedinosti iz vremena prognaničkog života, puno znanaca i novih lica, zarade, nestašice, borba za život i odgoj djece – sve u uvjetima jedne strane i dobronamjerne zemlje koja pruža utočište, ljudi koji pokazuju svoje suosjećanje i dobrohotnost u pronalaženju što boljih rješenja za život. Ljudi koji razumiju tuđe nevolje. Ali, i ljudi kojima su prognanici sredstvo i prilika koju mogu iskoristiti. Ahmetović se u osobnim unutarnjim monolozima vraća u prošlost, prisjeća se događaja, tuga i radosti, naročito naivnosti sa kojom je dočekana izdaja i agresija, na Bosnu i Hercegovinu, razaranje i pokolji, nevjerice da se takvo što upće može dogoditi.

        Ali, stvarnost je neporeciva u svojoj okrutnosti baš kao i agresor, pa je razuvjeravanje – neporecivo za svaku sumnju.  

* * *

        Knjiga Alosmana Ahmetovića predstavlja značajan doprinos svjedočenju o tragičnom stradanju bošnjačkog naroda, ali i o ništa manje tragičnoj zavedenosti naroda povedenih u izdaju i agresiju protiv vlastite zemlje, komšija, rođaka, kumova, prijatelja i nedužnih ljudi.

        Zato, Izdavaču, knjigu srdačno preporučujem za objavljivanje.

        Svibnja, anno Domini, 2010.                                        a. k.