Od pjesnika i kulturnog poslenika, tokom četrdeset godina književnog i kulturnog prisustva i angažiranja, Ivan Kordić je rastao do pojma općeg smisla, do toposa, do metafore koja označava bosanskohercegovački kulturni, prevashodno pjesnički i književni prostor. Povodom četrdeset godina književnog rada, uz sedamdeset do sada iz raznih perioda neobjavljenih pjesama, dodao je tridesetak pjesama izabranih iz do sada objavljenih knjiga i priredio knjigu pjesama pod naslovom:CESTA IZVAN KRAJOLIKA, koja se pojavljuje u izdanju TKD Šahinpašić, Sarajevo, 2004. godine.

        Organiziranje, spajanje starog i novog, slijedom kontinuiteta razvoja i unutarnje emotivne veze, ali i literarno-estetske i bilo koje evidentne srodnosti, umrežavanje pjesničkog koda i književnog hoda i ishoda, nužno rezulitra i novim spoznajama o sebi i svome radu, o mjestu u svijetu kojim se prohodi za života. U krajnjoj instanci, kamičci i sličice u novom mozaiku, zablistaju novim sjajem, smislom i spoznajom o tome koliko je dobro ili krivo mišljeno i bilježeno o sebi, svojim moćima i okruženju. Ustvari, preuređivanje i nova organizacija istoga materijala već – nude nove izglede i daju ranije nespoznat smisao. Jer, nije tačno da nismo vidjeli i osjećali, taman kao što je tačno da vidimo, osjećamo i mislimo sada, mada nešto drugačije. A to: nešto drugačije – ponekad je taman dostatno da upotpuni sliku Života, rastojanja između Početka i Kraja.

        I neupitno razumljivo: pjesnik, praveći/sklapajući knjigu od neobjavljenih i objavljenih pjesama u omjeru 1:3 u korist neobjavljenih – traži i uspostavlja vezu, briše ili otkriva relacije koje mu osmišljava/ju Život i Djelo. Ljudsko i pjesničko iskustvo Ivana Kordića, neke vrste je, nasuprot njegovom stalnom razumijevanju – i nagomilano nemilosrđe života. Ispred pjesnika su se osovili relikti sopstvenog senzibiliteta i mišljenja – preživjeli u pjesmi – sačuvani kao u dubokom ledu bezumlja koje je proteklo vrijeme gomilalo oko njegove glave. Pjesnik uočava da se traži/o u ne/s/poznatom, u krajoliku, mada je njegov put, nasuprot svemu znanom, od izlaska iz vrta u kojem si tako strasno gazio – bio tek: cesta izvan krajolika.

        I sada, ta, najjasnija knjiga o krajoliku kazuje samo još jednu do nemilosrđa jasnu sliku: čak ni osobno, pjesnik nije u krajoliku i u toj slici, njegova cesta je izvan, a on nije ni na cesti, ili barem, ne sasvim tamo gdje je oduvijek mislio da jeste. Ustvari, u svemu je tek onoliko, koliko se svemu dao. A, davao se bez kalkuliranja i zadrške i sada mu je veće pitanje: gdje su drugi ljudi, kojima nije bilo ni na kraj pameti da se daju, koji čak, ni nuđeno uzeti – nisu znali.

** *

        Pjesnik tako sklapa sliku svoje samoće kao prisustvo pjesničke slike o krajoliku i cesti koja prolazi ili protječe izvan njega, gradi metaforu o događanju kojemu prisustvuje i u kojem sudjeluje, dok mu Život prolazi mimo svijeta i magistralni putovi ostaju daleko izvan p/r/ohoda spoznatog smisla. Ivan Kordić sklapa i zaklapa knjigu čiji sadržaj i na druge načine potvrđuju i drugi ljudi i pjesnici i njihovi životi i njihove knjige, kao ljudi uopće i njihovi životi u cijelosti. Ivan Kordić ne kaže, ali i ne prešutkuje jer pušta da se vidi i da se samo kaže: još uvijek nismo pronašli nikakav modus vivendi, a nekmoli model vječnog opstajanja, niti smo mu na tragu, mada se sva naša pitanja samo toga i bezuvjetno tiču.

        Još uvijek smo samo tužne ptice koje uzlijeću da bi ustrijeljene pale pred, naprimjer: Slomljeno, mračno, svjetlo Sarajevo /Sonet o Gradu/. Život je pad iz zenita do tačke u podnožju u kojoj mu nestaje sjena poklopljena padom. Kao da će baš tu početi, odakle je krenuo, ne/znano kad.

        Valja priznati, vidljivo je, kako kroz knjigu Cesta izvan krajolika, Kordićeva pjesnička introspekcija / dekonstrukcija / rekonstrukcija / konstrukcija – djeluje na njega, ali i na čitatelja kao hladan tuš na užagrenu ljudsku i pjesničku samosvijest, na konzistentnim promišljanjem usijan razum i uglačan trag stiha i pjesme. Jer, svi smo, i kad smo bili najbolji i najsigurniji, promašili puno bitnog i očiglednog. A, nema popravnog, moj pravi brate Ivane*. Prije ili kasnije, svako sebi će priznati ono što je uoči svoje smrti pisao sjajni pjesnik Brato Pavlović: Puno sam umoran, moj pravi brate Jovane. / I, nema daljine iz koje, lepše nego iz neba, / dolaze cigarete bele, prelomljene. / Šapće mala peć, a moje godine oko mene sede. / Iznad poljane, kao rukom bačene, vrane lete ukoso... / Čuje se zvižduk voza...**

** *

        Ivan Kordić je čovjek i pjesnik koji se cijeloga svoga dosadašnjeg života, ljudski i pjesnički pošetno suočavao sa sobom i svijetom. To, teoretičari ne moraju znati i ne mogu cijeniti, jer ne drže do romantičarskih osobina i raspoloženja, a njihove teorije i ne znaju o tome – on/e/i se bave sobom. Bio je uvijek spremniji razumjeti druge, nego li tetošiti sebe. A onda, u ovoj knjizi, suočio se sa sobom i svime što je činio do sad. I, našao se sa sobom nasamo u svemu što je rekao o drugima, kao onome što je govorio sam sebi.  Nikad ti pogled neće pasti na pravo mjesto; /To samo vjetar oko tebe nosi slike / u kojima nema ničeg, nema ništa; /to oko tebe se, on, na kraju, mota. /To vjetar te na mahove njiše/.

        Nakon toliko godina neupitne vjere i stvarnoga zanosa, čovjek se mora suočiti sa sobom, nasamo, s vjetromkoji ga na mahove njiše. Na primjeru svoje sjenke čovjek može uočiti kako i mrtve stvari žive pokretane životom, uočene mišlju i mišljenjem, samo na tren okrznute okom... i kad zidom prolaze i ocrtavaju se... sva lica, stvarna, naziru se, a Nikakve, osim one zvijezde / koja posrebrenim glasom govori iz nas: / nikakve zvijezde nema /Nikakve zvijezde nema/.

        Na sasvim određen način, Kordićeva Cesta izvan krajolika, potresna je pjesnička knjiga. Ivan Kordić tako dobro nosi i pronosi svoj život i svoj pjesnički usud svijetom, a onda piše: Što znači kad vjetar /Šapće / Ili kad vitla vihor // Ako je mirno okno! // Kret ruke jedan / Spojiti može /Ili posve razmaknuti / Dva svijeta postojeća //Dok gutaju te / I vjetar koji šapće / I vihor vitlajući /VJETAR I VIHOR/. Ili: Studen – leden zrak ovaj je / Bije suh vjetar / Vrućica ti tijelo trese / Dok kosti ti se mrznu // U proturiječju sve je // Gledaš / Snažan a iznemogao / Sanjao što si / Da li je stvarno / Ikada bilo negdje / Ili pak sada: gdje je? /IZA SNA/. Život je samo iskušenje koje se protivi stvarnosti mira i sklada, sasipanju Vječnosti u San, ili obrnuto, svejedno.

        Dakle: gdje je i koliko uopće vrijedi sve to što je čovjek mogao smisliti za svoj jedini, veliki san? Ili je tek, suočenje sa stvarnošću uvećano nemilosrđe neumitnosti? Jesmo li voljeli odano i bez traga sumnje? Jesmo li govorili iskreno i bez podešavanja? Ikad? Šta možemo prepoznati kao svoj stvaran sadržaj u času svođenja računa? Koliko smo svoga života pretvorili u laž i nesmisao? Uludo protraćili? Rasuli hodeći protiv olujnog vjetra i vrtoglavice? Čega smo zatočenici u sebi? Što nas to još uspravnima drži? Šta pamtimo od svega? Večernje vino? Verandu prema moru? Noć u planini?*** Ježeve i šišarke? I čemu, i kako onda još uvijek, isti San?... Što god sam imao ne dam i ne dam / Sve prošlo što je – nek ponovo krene! /ZATOČENIK/. Svaka čast! I, naravno, u takvom trenu, vidimo kako to uistinu sve ponovo kreće, samo u drugim ljudima i životima.

        Dakle, dok umni ocinastoje ne osjećati svijet, pa izlažu novekoncepcije i citiraju izlizane nemoćne i samotnjačke teorije koje su ubile svoje tvorce, ljudi umiru izolirani, napadnuti memlom nesporne i neprobojne kozmičke samoće u osjećajnom i bolnom pokretu ka drugom čovjeku koji se ne odaziva, jer i ne zna da ga neko traži, da nekome potreban jeste. Tražeći cestu u krajoliku, Ivan Kordić je sa ljudima, o svome trošku gazio i cestom izvan svoga krajolika, bjelosvjetskim bogazima. Jer, pjesma je istinita i sonet ne laže: Krajolik ima svoju krinuku / Ustrijeljen jelen njime hodi / Za njim se šuma nespretno njiše / Skrovišta više za njega nema // Samo što čuje kako mu dalek / Ludoga srca srh nešto zbori / Tek što se ona šuma djenu / Osama puče i vidik presta //Raspored sluh mu nešto prenu / Kliktaj se brončan u nebo diže / Sažiže prostor u kojem jezdi // Travke su glasno počele rasti / Krajolik cijeli zvučno se sasu /Odbjegla krinka već svuda pada /KRINKA KRAJOLIKA/.

        Kordićev jasan osjećaj bola za ustrijeljenog jelena i sasipanje slike krajolika o njegovome oku, sjajno kazuje koliko smo svi jednaki u smrti i bolu koji preživljavamo i koliko smo nesmotreni u međusobno oneljuđenom odnosu i prostoru. Ivan Kordić, ljudski i pjesnički jači za sopstveni uvid i istinitost osjećanja i davanja Životu i Poeziji. Svima, kao sebi.

        Jer, mada je /izuzev u dva slučaja – Dva soneta i Stare pjesme– što samo potcrtava znakovitost!/ riječ o naslovima u knjigu uvrštenih pjesama, indikativan je i odabir naslova za cikluse, kao i redosljed pjesama u njima: NAPUŠTENA ZEMLJA; ČOVJEK ŠIRI RUKE; CESTA IZVAN KRAJOLIKA; ODVIKNUĆA; DVA SONETA – Sonet za Stari most u Mostaru i Sonet o glumcu, PRAZNINA, PONOVNO; TINOV ZDENAC; ODSUTNOST, JOŠ JEDNOM; STARE PJESME i ZASTOR. Na sasvim određen način, Ivan Kordić je i dramaturgijski savršeno izveo i sveo račun o svome dosadašnjem pjesničkom pohodu i pređenom putu. Dugo je navikavao pjesmu na svijet i zemlju, a sada ih svojom pjesmom i od sebe odvikava.

        Valja odati priznanje intelektualnoj snazi i samosvijesti koja je mogla izvesti ovakav poduhvat.

** *

        Zastajući ispred knjige CESTA IZVAN KRAJOLIKA, zastali smo ispred nedvosmislene asocijacije o ljudskoj gromadi i moćnoj pjesničkoj konstituciji Ivana Kordića, čovjeka koji je toliko dao svome vremenu i njegovim ljudima, da mu to niko ne može ni priznati – jer je nasagledivo, ni uzvratiti – jer bi tražilo i više od života. Prikazivačka djelatnost kojom se kulturalno, predano i istrajno bavio, ljudski, pjesnički i književno – povezala je jedno nevjerojatno vrijeme i njegove ljude, jedan kulturalno, skoro, pa nesvodiv prostor i pojave u njemu i, još – otvarala vidike u drugačije, umjetnički moguće i cjelishodnije, životno zdravo i cjelishodno, humanistički snažno i moćno.

        Na Ivanovom tragu, puno ljudi i pjesnika našlo je i svoj put. No, Ivanu, nema zamjene. Pa se prisjećamo Dubravka Brigića, nažalost – pokojnog, koji je, pouzdano mogao nastaviti dobrotu toga što Ivan Kordić radi. Ustvari, veličinu ljudi i možemo mjeriti samo prazninom koju ostave iza sebe i samo praznina jeste – obrnuto proporcionalna njihovoj pojavi i djelu.

        ___________________________________________________________

        * - ** Asocijacija na u nastavku citirane stihove Brate Pavlovića, koje je Ivan Kordić prije

                         trideset (30) godina, 1974. – uvrstio u Antologiju bosanskohercegovačkog pjesništva,

                         objavljenu kao tematski broj časopisa za knjižrevnodt Život.

            ***