Ilija Ilić, dobro je naučio svoj gimnazijski nauk o pjesništvu i književnosti općenito. Možda je bolje reći, da je lektiru pažljivo čitao i refleksivno, poželio i sam pisati pjesme. To su pjesme ujednačene vrijednosti, mahom ispisane uistinu lijepim stilom, stihom i katrenima s naizmjeničnom pravilnom rimom. Iz Ilićeve poezije svaki čas nam zamiriše pjesništvo koje smo i sami davno nekad čitali i odano voljeli, Tadijanović, Antun Branko Šimić, Milan Rakić, Vladimir Vidrić... ali i puno dječjih pjesnika, jer Ilija u knjizi kao njezin treći dio donosi i Pjesmaricu za djecu.

        Ilija Ilić je čovjek koji ima stav prema životu i punu odgovornost prema svom porijeklu i mjestu iz kojega je potekao, prema obitelji i hljebu koji ga je odhranio. Dirljivo je do koje mjere snažno i duboko osjeća zemlju, osjeća polja, rijeke, oranice, pčele, seljaka i njegovu arabu. Ilićeva poezija zanavlja mnoge stvarne vrijednosti ranijeg pjesništva, prije svih njeguje visoku odgovornost prema životnoj stvarnosti i jeziku kojim piše, znanju kojim raspolaže.

        Ilić je svoju knjigu, ili svoje pjesme, organizirao u tri ciklusa: Odjeci s poljana – u kojem duboko unosi sebe i svoj doživljaj rodnog kraja, Preko rijeke – što izjednačavamo s nastojanjem da se ljudski živi otiskivanjem u svijet i Pjesmarica za najmlađe. Ilić je poželio da se pjesnički predstavi u punom formatu i to mu je u ovoj knjizi pošlo za rukom. Ilić cijeni život i ljude, osobno iskustvo ali i tuđe živote. On je svjestan svih različitosti u životima, ali i sličnosti – zbog čega piše krajnje osobne pjesme. Neovisno o svim razlikama, naši životi su isti u jednom: bespovratno prolaze u istom smjeru. Taj uvjet Iliju ispunjava sjetom. Zato je interesantno saznati u čemu smo sa Ilijom slični, u čemu je Ilijin život istodobno i naš.

        A pjesma to kazuje ponajbolje. Livade i glibavi putovi, rijeke kojih više nema jer su uhvaćene u cijevi već na izvorištima, šporeti fijakeri, klimavi stolovi, pruge na kojima smo brojali pragove, stada, rode koje ujesen odlaze na jug, male tuge i male radosti, ljubavi i prevare, život koji je otišao drugdje i nenamjerno, ali – pjesmi se sve može reći.

        Ilija Ilić uistinu ima suptilan odnos prema jeziku i njegovim mogućnostima. Njegovi stihovi su mahom rimovani, pravilno, a pjesme sazdane na lijepom metru i ritmu, estetski brižljivo osmišljene i reallizirane kao originalna literarna i estetska  rješenja. Iliću je pjesma krajnje pribježište iz svake nevolje i situacije, jer prima sve istine i ispovijesti koje čovjek nema kome reći. Međutim u pjesmi Osobne stvari Ilija autoreferencijalno poseže i za ironijom, kao sumnjom može li uopće umrijeti i biti primljen na nebu, pa moli prijatelje da mu sačuvaju osobne stvari, ako ga sa neba vrate među ljude. I inače, Ilija se rado poigrava ironičnim rješenjima što nam kao čitateljima sugerira dar, inteligenciju i autorsku zrelost.

        Knjiga Ilije Ilića obradovat će mnoge ljude, posebno u njegovom rodnom kraju, pitomoj Donjoj Skakavi. Donja Skakava je konačno ušla u pjesmu kao tvrđavu koja čuva i pamti sve što se u njoj nađe. Tako se šumi vraćaju pragovi rekao bi jedan drugi pjesnik, a Ilijine pjesme bitno su od Donje Skakave sazdane, baš kao i sam Ilija Ilić koji je odatle krenuo u daleki i bijeli svijet – kako volimo reći.

* * *

        Tuzla, ožujka, anno Domini, 2010.                             a. k.