Muharem Mujčinović
je skroman i načitan čovjek. Skroman po prirodi, a načitan radi sebe. Uz sve
što radi, a što je puno posla, od vremena do vremena Muharem zapiše pjesmu.
Moramo reći – dobru pjesmu u sadržajnom i formalnom smislu, pjesmu do kakve
drugi pjesnici teško dolaze ili ne dođu nikad. Možda i zato, jer često počinju
pisati a da nisu promislili šta to treba biti. Tako napišu puno, romane čak, a
u njima ni ljudske, a nekmoli pjesničke riječi. Kod Muharema je drugačije, iz
njega svaki put progoni suština/esencija života, a onda je poezija uvijek tu,
blizu slova i riječi, stiha i pjesme. Takva je i njegova do sada jedina knjiga Srebreno jezero. Muharem se voli odužiti
ljepoti.
Kad napiše
pjesmu, Muharem je uvijek sa svojom pjesmom i pjesma sa njim. On ne piše puno i
ne nadmeće se količinom, ali se ubojitim pogocima stiha, može nadmetati sa bilo
kojim pjesnikom i mnogi ne mogu sa njim. Muharem je čovjek koji drži do svoje
riječi, zato ga riječ sluša. Iz njegovoga stila, metra i ritma, iz njegovoga
jezika vidimo da je Muharem suvremen misaon i načitan čovjek. Njegova Bosanska himna – doista je svečana
pjesma svetog sadržaja, njegova Geometrija
Drine, mada gorka, ironićna i cinična – paradoksalno je istinita. Njegovo
viđenje Kamenog cvijeta u Jasenovcu,
duboko je asocijativno priviđenje onoga što se dogodilo u Srebrenici. Njegova
pjesma Izbjeglica oporost je stalno
prisutne ljudske nehumanosti, etc. Muharem piše izvrsne rodoljubne pjesme: ... Kada Bosna nije bila mala / Drina joj je
bila simetrala ...
U svemu se
izdvaja antologijska pjesma visoke estetske vrijednosti koja je nastala na
mjestu odrastanja i srastanja s narodnim predanjem: Brdo momak, brdo cura. To su stihovi koje izgovara majka kad kupa
dijete; Brdo momak, brdo cura / Od glave
do pete / Brdo momak, brdo cura / Kupa mati dijete // Brdo momak, brdo cura /
Voda iz ibrika / Brdo momak, brdo cura / Kupamo vojnika... Etc. To je
pjesma o majci koja puno zna i koja se kupajući svoje dijete, prisjeti
nebrojenih stvari u koje njezino dijete odvodi život mimo njezinoga srca. A
majke znaju.
Sjećanja
Muharema Mujčinovića su kao otvorene rane. On je suptilna i otvorena priroda u
koju se život utiskuje zauvijek, a kada svega toga utisnutog bude toliko da
Muharem oteža kao kamen stanac imat
ćemo kamen stanac više u zemlji Bosni i vidjet ćemo naočigled, kako jedan
sjajan i nenametljiv čovjek prelazi per
aspera ad astra / preko trnja do zvijezda.
Muharem je
izabrao svoj put. Dužni smo znati koji je to i kakav čovjek, talentiran,
načitan i oštrouman.
Ovo je knjiga
koju treba objaviti što prije, a Muharema ćemo zamoliti da ipak piše što više.
Njegovo pjesničko iskustvo uglavnom je zdravo i snažno, njegova životna dob
zrela.
*
* *
Ožujka,
2010. a.
k.
