Marksisti, posebno Vladimir
Iljič Lenjin, govorili su kako su ratovi lokomotive historije. Pouzdano mislili
su na revolucionarne promjene koje su donosili u svojim kompozicijama kao
društvene promjene. Ratovima, ljudski životi nisu važni. U samo jednoj bici na
Galipolju, u Prvom svjetskom ratu, 1915. godine, poginulo je oko 200.000 ljudi.
Osim sve bijede, Drugi svjetski rat ostavio nam je sramno i genocidno nalijeđe
Dahaua, Aušvica, Mauthauzena, Jasenovca, Banjice... Ogromnom broju ljudi te lokomotive historije – kako su ih
nazivali – dovezle su najstrašnije muke i smrt. Pamtimo, kako su nas marksisti
učili da postoje pravedni i nepravedni ratovi, osvajački i odbrambeni... Mi smo
doživjeli agresiju, vodili odbrambeni rat, ali smo dobili genocid i Srebrenicu,
sve to, uistinu, u najmanju ruku i blago rečeno – jeste fantazmagorično, odnosno
suludo i sumanuto. A osim svega uvijek vrijedi i ona: nekom rat – nekom brat.
Dakle, varijacije su nebrojene i neograničene. Ljudi su ne
samo izloženi nesreći, već i odgonetanju: Dragi i Dobri Bože – šta to bi sa
nama? Jer, u pravilu svi kriju istinu od sviju
Zato, danas smo svjedoci nastajanja jedne nove književnosti
koja je u osnovi motivirana ratom i čovjekom u ratu, čovjekom kao akterom rata,
čovjekom ratnikom htio to biti ili ne, ratovalo mu se ili ne. Mahom Bošnjakom.
Jer ovi drugi moraju još više kriti svoja ne/djela kao zmija noge, madazemlja
izbacuje kosti i iz tercijarnih grobnica.
Zbog rečenog i brojnih drugih razloga ustvrdit ćemo bez
zazora: najstrašnije čovjekovo životno iskustvo jeste rat. Strašnije od smrti
jer, smrt i nije iskustvo, smrt je kraj svega, pa život pretvara u zvijezdu.
Ali, dok je čovjek živ i u ratu, svako drvo, svaki žbun, zaklon, zid, prijatelj
i neprijatelj, potencijalna su opasnost od smrti. Za razliku od rata, smrt je
jednostavna, kratka i slatka. Odlazak bez povratka. Kraj svim mukama i
nedoumicama. Produžetak bez bola.
Kemal Nurkanović o tome svjedoči u svojoj knjizi.
*
* *
Rat je vrijeme u kojem država i društveni sistem postaju
sudionici ratnog sukoba preko leđa i obavezno na štetu većine svojih građana,
pod izlikom da štite njihove interese. Mobiliziraju, organiziraju, naoružavaju,
utvrđuju linije razgraničenja i ratne zadatke za odbranu teritorija. Vode neke
usrane politike uvjeravajući ljude kako
je u njihovom vitalnom interesu da daju živote za korist svoje domovine, a za
njihovu vladavinu! Ljude žive šalju a mrtve vraćaju. Mrtve pokapaju,
ranjene odlikuju i smiješnim odličjima. Svako ima svoju priču i svoju propagandu. Dakako, imam i ja, ali moja je antiratna.
Jer, ljudi se ne osjećaju zaštićenim, zato se odlučuju sami
zaštiti, zanemarujući svaku vrstu odgvornosti. Rat je vrijeme fantomskih
sloboda. Ljudi po svaku cijenu nastoje sačuvati osobni odnos i prijateljstvo sa
drugim ljudima, održati komunikaciju. Ali, stvar nije tako jednostavna. I drugi
ljudi, dakako, etniciteti imaju svoje šaptače istine o životu koji traje i
postaju neiskreni, prešutkuju smisao i pomisao, istinu, etc. Između svega
uglavljuju se ideologije kao otuđena svijest.
*
* *
Čovjek sa svojom obitelji nestane iz kuće preko noći, kao da ga
nikad nije ni bilo, misli valjda kako može umaći ratnim nedaćama. Onda dođe u
neku od tih zemlja koje primaju izbjeglice i prognanike i ustanovi kako se
ljudi tamo međusobno proždiru kao crveni
mravi. Ako zarađuju, moraju dati dobre novce svojoj ljubljenoj domovini
koja je u ratu i koja ih je već proglasila za pobjegulje i dezertere od
mobilizacije, pa se neki odluče i ne vratiti. Umjesto zemlju za koju smo se u
većini borili, oni jačaju dijasporu.
Neka kažemo, dobro je da je i dijaspora jaka.
Ratno vrijeme je kako kaže Kemal Nurkanović uistinu
fantazmagorično i suludo. Taman biste završili što ste počeli, a morate raditi
nešto sasvim drugo o čemu ni čuli niste. Ginu dragi ljudi, članovi obitelji,
dio populacije postaje invalidan.
Prema mome shvatanju, Kemal Nurkanović je u svojoj knjizi dao
odličnu i mozaično-psihološku sliku vremena rata i čovjeka u ratnom kolopletu.
Nurkanovićeva proza je dinamična, otvorena struktura puna najrazličitijih
obrata, prekinutih razgovora, dijaloga i monologa, ljudi opstaju na tragu
starih naklonosti i ljubavi, nezadovoljni uglavnom, izbezumljeni na trenutke,
puni očaja i bezizgleda. Jer, pogledajte molim vas gdje je Srebrenik od linija
razgraničenja, a doleti avion, baci bombe i pobije ljude. Dakle, romaneskni i
vremenski okvir ovoga Nurkanovićevog narativa – jeste vrijeme rata, a likovi i
akteri su sudionici, u najvećem dijelu sa jedne strane.
*
* *
