Siddik

Zbirka pjesama KEMALA LJEVAKOVIĆA

SVJEŽ POETSKI VJETAR

Momčilo Spasojević

SiddikKemala Ljevakovića, zbirka pjesama neobičnog i zagonetnog naslova, iznenađujuće je dobra,tim prije kada se ima u vidu da je to njegov pjesnički prvjenac. Riječ je o zrelim, dotjeranim, osmišljemim, rječitim i jezički neobičnim pjesmama sa raznovrsnom tematikom. Njihovi iskričavi stihovi puni bljeska, zasvjedočeni iskrenošću, na čitaoca ostavljaju snažan utisak i pobuđuju  široke i raskošne slike života. Moglo bi se reći da je svaka od njih zasebno jedna zanimljiva priča. One u sebi, i po izrazu i jeziku, imaju nečeg orginalnog što je rijetkost u poeziji.

Ljevaković ima osjećaj da zapazi bitno i da to izrazi brižljivim, racionalnim i jezgrovitim stilom, tako da izraz prelazi u eliptičnost. Stihovi su mu iskreni i životni, kojim nastoji da pokupi isčezla zrnca sreće. Tako „bosonogo djetinjstvo“, dočarava nostalgičnom slikom:  „sve je bilo čisto, iz izvora potrbuške vodu pili/ ja miline, Bože mili!“ ( Na carskom ispasištu)

Ova pjesnička zbirka „slavnih trenutaka unutrašnjeg života“ je, u velikoj mjeri, i autorova poetska biografija. Odlikuje se smirenošću i misaonošću:  „u svakom sutra budućnost ne bdije/ u njemu se samo jučer krije.“ (Izborne liste)

Knjiga „Saddik“ Kemala Ljevakoviće, predstavlja svjež vjetar u vremenu našeg posustalog i posrnulog pjesništva, koje se dosadno i monotono ponavalja.

april, 2011.

 Momčilo Spasojević

Siddik

Zbirka pjesama KEMALA LJEVAKOVIĆA

NISKA DIVNIH PJESAMA

 Ramiz Brkić

*****

            Nakon što sam kroz dugo vrijeme poznanstva sa Kemalom Ljevakovićem bio sudionik njegovog uzrastanja, mogu komotno posvjedočiti da je ovaj entuzijasta danas, a zahvaljujući prvenstveno svom radu, izrastao u respektabilnu i poštovanu ličnost, kako u svakodnevnom životu, tako i na polju spisateljstva. Kemalova književna nerv samo je prividno mirovala dugi niz godina da bi tek nakon završetka bosanske kataklizme naglo eksplodirala polučivši rezultat za ponos - objavu pet knjiga različitog žanra. Tri od pet izdatih su iz Kemalove uže struke, a knjiga Rat-rane moje duše i zbirka ljubavno-refleksivnih pjesama SIDDIK je čista književnost.

            Četiri objavljene i peta koju Kemal tek pušta nakon dugog zatočeništva u dubini sopstvene intime kod čitalačke publike priskrbile su visoku ocjenu.

            Najradije bih pisca Ljevakovića zato priupitao - šta ga je to ometalo, sputavalo, šta je zapravo čekao da pod relativno stare dane zatočenim emocijama i kristalno jasnim mislima ne omogući da isplivaju na površinu?

Nakon čitanja ove zbirke pjesama smatram to grijehom po bosanskohercegovačku književ-nost. Stičem dojam da je Kemal mogao, morao i trebao da u ovoj oblasti da više. Mogu li to nadolazeće godine ispraviti, trebalo bi da pokaže vrijeme. Međutim, nakon ove prve zbirke jedno-stavno mora tkati  nove strofe.

            Zbirku SIDDIK, u koju je uvršteno 48 Kemalovih pjesama, doživjeh njegovom lirskom autobiografijom u kojoj je iznio svoje intimne i dugo čuvane, negdje u prikrajku nutrine, do sada skrivene pjesnikove svjetove.

...pokušavam plesti, šare vesti,

da vam stkivam,

da iznesem što mi duša skriva,

kako sreću, bolom duše snivam - kaže

pjesnik u pjesmi Tkalja iz koje se jasno vidi autorova namjera i potreba za nastankom ove zbirke.

            Kemal, nasreću, u mnogim pjesmama iz ove zbirke daleko je odskočio od pokušaja. Zapravo, ispleo je čitavu nisku divnih pjesama. Najbolje su mu one sa ljubavno-rodoljubivim motivima u kojima se ljubav i rodoljublje osjeća i nameće kao osnova pjesnikovog života. Zato se u tim pjesmama jasno osjeća pjesnikova komotnost u izrazu, jezgrovitost, sintagmatska ljepota, milina i doživljenost sreće. Svaku od tih pjesama ispjevao je visokim stilom, jasnim i jezgrovitim stihom punim metafora.

   Pored ovih pjesama susrećemo i druge tematski različito skrojene i umješno ukrojene.

Kako pjesnika u životu sve interesuje, tako se to manifestuje i u zbirci. Poje tako Kemal o ženi, majci, djetinjstvu, školanju, časnom pozivu, sreći neizbježnom ratu, svojoj Bosni…

...rike topova iza brda do nas dopiru

i za otkucaj-dva srca, već ruju

kraterima moždane kore naše odjekuju...

            Vrijednost ove zbirke pjesama je neupitna, a dodatnu ljepotu i šarm daju joj i ilustracije jednog od najboljih bosanskohercegovačkih slikara Hasana Mehinovića.

23. marta 2011.                                                                                                                    R.B

Siddik

Zbirka pjesama KEMALA LJEVAKOVIĆA

REĆI I SKRITI

Asima Iličić

Riječi su oružje veliko i moćno.

Onaj ko ih je u stanju položiti na papir, sem moći, i nesebičan je, jer tu snagu dijeli sa čitate-ljem. Čudo je i čudno je da čovjek poželi da iznese dušu ljudima, dušu okrvavljenu rat-ranama, ali i dušu koja je ostala snažna i čista, a onda - kao da je i to malo - mudro, hrabro, provokativno, ali dostojanstveno nudi srce na dlanu.

Mnogi su  kadri osjetiti snagu svoje duše i srca, ali je malo ko znan i vješt ovako to izreći i ispisati, tako oteti trenutku i zaboravu.

U poeziji Kemala Ljevakovića nije riječ samo o vraški vještoj riječi, koje smjelo i ponosno plešu po papiru, već su to riječi maskirane u balsko ruho i daju da naslutiš ko su, a ipak tjeraju da istražuješ, razotkrivaš, ogoliš i diviš se njihovoj veličini.

Samo onaj ko doživljava i proživljava duboko mo-že istom riječju i reći i skriti, i dotaći, i otkriti  -  a zaviti, obnažiti i osnažiti, oslikati konturom obline, a lik u svome ćefinu ponijeti. Male su riječi hvale pjesniku koji nam podari pjesme - pjesme u kojima sebe prepoznasmo.

          Moj pjesniče,  doista mi zapali dušu.

Stihovima me provede kroz lijepe i sjetne staze, u trenu mi se grudi uzdimaše, a jeza požude, pohote i proživljenja obuze mi tijelo.

U ovako osobenog pisca stih je cijela strofa, strofa cijela pjesma, a pjesma životni užitak koji traje, koji se iščitava, istražuje, duboko osjeća, dušu razgaljuje i tijelo zapaljuje.

Ovo je moj haber pjesniku da zna da cijenim to što je uradio, da mi je čast da sebe doživjeh i zove njegova stiha.

            Svaki stih je slutnja postojanja i ljepote njenog imena kako god izrečeno bilo:

            -sudbonosna

            -ponosna

            -prkosna

            -bolna

            -uplašena

            -puna sna...to je Bosna.

Izbrazdana patnjama sni joj postaju jači. Oni što je vole dive joj se, i traju hiljadu godina, snivaju s njom, boluju, pa ipak preko jučer njeno bi bilo draže, nego danas. Identifikuju se i ‘ni  što je mrze zam’enuli  su i zanijemili i jezikom i rodnom grudom. Poziv u preko jučer je iz očaja, pjesnik je zabrinut, velika i dobra bošnjačka duša pjesnika se bori za njeno sutra preko njenog prekjučer.

Pjesnik je u aluziji - srna ima imat lavlje srce brzinu zeca za okret i mudrost lije za njen opstoj.

I... osta ono sudbonosno.  

Sve dok je onih poput pjesnika  koji umiju da ponosno i prkosno snivaju bit će ono što je i povijesno  fer bit će Bosne i nas u njoj.

Cijenim povratak svojoj klici, svojim korjenima, kažu, onaj ko ne zna odakle je krenuo ne zna ni kamo hodi.

Kao što pjesnikova pramajka Zlatija zanavijek zbog dobrote bi ovjekovječena tako i naš pjesnik zbog bogatstva duše imade šta, htjede i znade podijeliti je s nama prije no što tu istu dušu teslimi Tvorcu Jedinome. Umjede tintom duda boje da dočara  šta mu duša poje.

Ljevaković do raskoši razgranava bogatu metafora krošnju, i na njoj pupaju i beharaju novi leksički behari - umješnost Bogom data iskustvom dograđivana.

Zlatići su zlanto pero iznjedrili, koje ih u stoljeću prije rekonstruiše i ovjekovjekuje u slikovitoj lirskoj slici pjesnika Kemala Ljevakovića - sitoj vizuelnog i akustičnog doživljaja: njegova dudova brljavost oko usta, po obrazima i nosu donese nam rječite izričaje, a neka limen kašik-kroja nahrani dušu iz koje stihom  svake hvale vrijednog seli .

            Krišom ko na dudove kad smo se peli u naše duše, pjesnik, uvuče se stihom osvješćujući u nama svu njegovu veličinu i ponos što ga imamo.

            Dugo čekasmo da se njegovim dud-stihom sladimo, i kako pjesnik reče:

onim ponajboljim što su sinoć s grana sami pali

što se ručicama našim dokučiti nisu dali.

Dočeka smo...sazriše, a njihovom slatkoćom i zrelošću sladimo se, svi i uvijek, iščitavajući Kemalove stihove.

Zbirka pjesama SIDDIK ne bi trebala biti ušće rijeke, već novi prepoznat izvor poezije.

Kemo je (uintimih se s pjesnikom njegovim pjesmama i neka mi ne zamjeri na ovoj hipokorističnoj bliskoći) kao prkosno Jovino more i čast mi je i zadovoljstvo pomilovati očima ove niske bisernih stihova, osluhnuti ih i progovoriti s njima.

I na kraju vrnuh se na početak. Vratih se da priznam, jer ukrojiti ne znam, ali u vijugi svakoj znam, da je ovo zbirka velika i vrijedna kao ljubav i da treba stihati baš kao što treba voljeti, jer i jedno i drugo su darovi za vječnost.

decembar 2010.

A.I.