U Predgovoru Pojmovniku suvremene književne i kulturne teorije /1997./, autor Vladimir Biti kaže: Stanje je suvremene književne teorije danas toliko zamršeno i toliko teško pregledno da ga nitko više ne može prikazati na "vjerodostojan način". Svatko mora izabrati svoj žanr i u njemu vlastiti "itineraire". Dakle, možemo razumijevati i kako se književna teorija nastojeći postati usudom književnog djela u jednom trenutku, skoro, pa pretvorila u osobni usud i tako dokinula!

        Ako je to iole blisko stvarnosti, a, nije da nije, onda je na taj način i tako, oslobodila određene i uistinu bitne mogućnosti drugačijeg prilaza književnom djelu, otvorila je prthodno apostorofirane kulturalne procese.

        Ivo Mijo Andrić je prevashodno pjesnik i dobronamjeran čovjek i čitatelj. Svoje pozitivno uvjerenje i spoznaje o čitanju djela drugih pisaca, Andrić zapisuje, objelodanjuje i pošteno, nudi na uvid. Kako Andrić nije sveznalica i, kako su svezanlice potrošene u razvijenom književnom svijetu, po svojoj pjesničkoj prirodi on je u svojim prikazima, nerijetko, očigledniji od djela koje prikazuje. Tako se predstavlja i hrabrim čovjekom koji ne krije svoju otvorenu misao i slobodno srce. Andrić nije i ne drži da jest meritumprocjene književnog djela i književne kritike. Za razliku od brojnih merituma, on čita knjige koje mu dođu do ruku i bilježi svoja zapažanja.

        Dijelom, riječ je o prikazivačkim tekstovima suvremene književne produkcije, ali i esejiziranim doživljajima književne i kulturne stvarnosti. U tom smislu, do bola je rječit upravo Andrićev odnos prema Nobelovcu Ivi Andriću i poljskoj pjesnikinji Vislavi Šimborskoj, koja je također dobila Nobelovu nagradu. Njegovo ljudsko poštenje pati zbog tretmana Andrićevog djela u dijelu bh. kulturne i književne stvarnosti tokom i poslije rata 1992. – 1995. godine. Njegovo oduševljenje Vislavom Šimborskom i njezinom poezijom – nema granica.

        Osnovni odnos Ive Mije Andrića prema književnom djelu je bitno uvjetovan njegovom pjesničkom prirodom i tako, njegovim veoma visokim humanističkim nazorima prema književnoj umjetnosti, čovjekovoj i spisateljskoj pojavi uopće. Andrić u funkciju svojih čitateljsko-prikazivačkih poduhvata stavlja svoju stvarnu načitanost i nemala znanja iz sociologije i politologije. Taj uvjet bitno određuje njegovo čitanje, a tako isto i njegovo zadržavanje na tekstu i ekspliciranje doživljaja književnog djela kao pozitivističko utvrđivanje činjenica, što biva i njegovim osnovnim metodom u prilazu književnom djelu.

        Pjesnički naslonjen na svoju razvijenu osjećajnost, Andrić vidi književno djelo kao bitno uvjetovano socijalnim prilikama i zadatošću čovjekove pozicije u svijetu, ideološkim i društveno-političkim odnosima, a tako i kao smislen odgovor na iste, ili, barem projekciju tog odgovora u konkretnom društvenom miljeu. U istom smislu, Andrić doživljava i autorske mogućnosti i slobode, kao i zahvaljujući njima ostvarena postignuća. Kao osobna inventivno-kreativna tajna, u Andrićevom čitanju i prikazivanju književnog djela, veliku ulogu ima njegova neupitna opredjeljenost za stranu Dobra i suprotstavljenost zlu. Njegovo povjerenje prema Dobroti je bezgranično.

        Mada to nema ni kao primisao, ova bilješka prijeti da se razvije i raširi primjereno svojoj kompleksnoj prirodi, baš kao što književno djelo ima potrebu da se neporecivo uspostavi u određenom miljeu. Riječ je o osobnom, autorskom osjećanju životne stvarnosti i potrebi da se ista dosegne ili, čak, djelom preraste/nadigra. Riječ je o slijedećem: pjesnik i kad čita i bilježi svoje dojmove, funkcionira kao dio tog miljea. Nasuprot, književni kritičar, funkcionira i kao instrument osobnog instrumentarija. Pjesnik se daje djelu, a kritičar ga manipulira.

        Pjesnik Ivo Mijo Andrić kao čitatelj i zapisivač/prikazivač funkcionira s poprilično apriorizama koje u njegovom odnosu i pojavi artikuliraju osobna uvjerenja kao dio njegove/osobne tajne. Zbog toga, jedan broj njegovih sudova, ne mora biti, ni jasan, ni svakome prihvatljiv. To su tek njegovi oslonci unutur sopstvenog sistema vrijednosti za koji traži potvrdu u pročitanom djelu, ali i koje promovira zapisujući svoje mišljenje. Tako, njegovi prikazi bivaju i objelodanjivanje nastojanja da se afirmira osobni stav, tj. oni bivaju dijelom pjesniku imanentne borbe za svoje viđenje svijeta.

        Knjiga Ive Mije Andrića Pročitani pisci, organizirana je u tri cjeline: Eseji i ogledi – koja donosi već pomenute tekstove o Andriću, Šimborskoj, ali i Anti Slavku Kovačiću i Anti Staniću, Čitam pjesnike – u kojoj donosi 35 prikaza pjesničkih knjiga, te Prozni slovokazi – sa 21 prikazom proznih djela.

        Posebno je za pohvalu, što je autor uznastojao i knjizi obezbijedio vrlo dragocjen dodatak: Biobibliografski podaci o autorima djela koja je recipirao, interpretirao i ocjenjivao. Tako, kao čitatelji, po potrebi, možemo posegnuti za dodatnim informacijama o istini koju niko nema pravo prisvajati, ali koju svako na svoj način ima pravo ugledati/spoznati.

        Bez sumnje, prava je šteta što nemamo više čitača i zapisivača Andrićevih navika, jer bi njihovo viđenje i mišljenje  knjiga i autora, posebno suvremene – recentne književne produkcije, svakako, rezultiralo i sučeljavanjem različitih mišljenja, a tako i bilo konkretan doprinos međusobnom prožimanju i razvijanju vremenu primjerenog senzibiliteta i čitateljske kulture.

        Lipnja, 2007.                                        Atif Kujundžić