KOST U GRLU EVROPE

Kemal Ljevaković

RECENZIJA

NA RASPEĆU GUANTANAMA

Ramiz Brkić – roman

Roman Ramiza Brkića Na raspeću Guantanama, kako bi rekli Lakonci, je roman o dva imena Eldar i Guantanamo. Eldar – riječ azerbejdžansko-perzijskog porijekla a znači vladar, gospodar; a Guantanamo – je američki logor na Kubi. Nisam siguran u svjesnost autora romana što mu glavni junak djela nosi ime Eldar a znači to što znači i ima veze sa guantanamskim besmislom. No, očit je Božiji prst ovdje. Ovo svoje kazivanje o ovom svojevrsnom djelu slovim MUSLIMANI SU KOST U GRLU EVROPErečenica izgovorena ustima dopisnika Washington posta. Guantanamo je veliko ljudsko ovozemaljsko potonuće.

Djelo Na raspeću Guantanama ispričano u sinopsis formi je roman o mladiću Eldaru, Bosancu, Bošnjaku, svršenom inženjeru elektronikorobotike, koji ima ambiciju da napreduje u struci i s tom namjerom odlazi u Ameriku. Potiče iz bosonogog djetinjstva sela Žerića podnu Majevice, bez novca putuje prostranstvima Amerike od grada do grada autostopom tražeći posao. Doživljava saobraćajnu nesreću i tim događajem mu se život obrće u tokove meda i mlijeka: doživljavajući ljubavnu sreću, posao, uspjeh u struci i priznanja, životnu raskoš, doseže u vrh američke diplomatije, a sveusput je s njim njegovo djetinjstvo, školanje, roditelji, komšiluk, Žerići, prve ljubavi, vašari, bosanskohercegovački ratni pakao i to će mu sudbonosno biti u jednoj novinarskoj provokaciji kada će izreći nediplomatsku jednu rečenicu istine koja će ga odvesti u višegodišnji guantanamski kazamat, poslije kojeg slijedi izvinjenje američke vlade.

Naizgled lepršava priča o vječitoj temi, protkana nježnim osjećanjima i slikovitim deskripcijama i nenametljivo i sa izraženim osjećajem za lijepo umješnim pripovjedačkim filingom ispričana.

Pripovijedanje Ramiza Brkića u romanuNa raspeću Guantanama  je Janko-Matkovsko pripovijedanje ili pripovijedanje koje pripada tzv. pučkoj književnosti. Ili pak Mir-Jamin stil pripovijedanja u kojem se ljubavni sadržaji jednostavno, često sladunjavo i iznad svega slikovito kazuju.

Da je to dobrano stil i pisca Ramiza Brkića govori ne samo ovaj roman već i njegova prethodna knjiga pripovijedaka U kružnici nesanice u kojoj Brkić uspijeva svojim pripovjedačkim umijećem svoje SYNEKTIKOSE svoje svjetove pretapati jedne u druge – tako i do te mjere da nam se sve to čini u neka buduća vremena i mogućim, pa i prijeko potrebnim. Jednostavno pripovjedački stil Brkića je jednostavan i pitak kao žeđ. Zašto je to tako? Lahkoća u čitanju njegove naracije je u jednostavnosti njegove rečenici s normalnim ili kako se to još zove s redovnim redo riječi i rečenica u njoj, bez inverzivnosti ili je ona svedena na sporadičnu mjeru. Rečenice i riječi teku mirno, ili  pravolinijski, bez obrta ili leksemskih vratolomija.                  

Romanu Na raspeću Guantanama je otvoren put do frontalne, ili kako je često zovu široke, čitalačke publike, koja ne voli da se napreže u poimanju dok čita, ona želi poimanja teksta kao na dlanu. Ovo jest priča o EldaruMervanu, ali ona ima svoj univerzum i rječita je priča o Bošnjaku, o muslimanu - čija jedna izgovorena sintagma otvara sve i svakojake predrasude o njemu kao muslimanu. Ovo je romantičarska i realistička priča o tragici muslimana ali ne i pisanje povijesti već Brkićeva umjetnička vizura te tragike.                                                                                                                            

Ovaj roman je zasnovan svojom fabulom, uvjerljivim pripovijedanjem Brkića, na istinitim likovima i stvarnim događanjima, koji je oblikovan hronološkim redom pripovijedanja uz digresivne meditacije ili meditivne digresije o - sjenovitim obroncima Majevice na kojima se šćućurilo njegovo selo, o dirljivom sjećanju na majku ispred skromne seoske kuće, o tek napupaloj čobanici Melisi i vašarskoj šetnji s njom u Puračiću, o šetnji po svojim Žerićima  itd. i sve je to osebujno blizu i oku i srcu čitaoca. Radnja romana se odvija, rekao bih, u očekivanom slijedu, pa i sudbonosni trenuci koji obrću tok priče opet u očekivanom slijedu kako to čitalac i priželjkuje. Ako razmišljamo o strukturiranju sadržaja u romanu u kvantitativnom smislu u kontekstu i naslova romana onda imamo jednu solidnu disproporciju, naslovom se apostrofira posljednje dvanaesto poglavlje a ostala sva pripadaju, u određenom smislu, bjelini romana na koju sijenka mraka zadnjeg poglavlja pada.

Ovaj roman ima i elemente romana-eseja jer: 

opservira jedan problem na svojevrstan način: kako u euforičnoj atmosferi, u ambijentu fobije, u ovom slučaju islamofobije, strada istina i čovjek u njoj; i u kojem se epsko pripovijedanje nadopunjuje osjećajima i asocijacijama.                                                                                                                                                                                       

Brkić umješno gradi Eldarovu dramatičnu pustolovnost i suptilno je transformiše u romantična događanja do nevjerovatnosti, do Eldarovih osjećaja dileme je li on u javi ili snu:- Da se probudim!  Suviše je ovo sve skupa lijepo da bi bilo istinito! Možda sam ja i mrtav pa sve ovo pripada nekom drugom svijetu?– veli Eldar. Neću Eldarovu ljubavnu sreću, te izobilje naspram žerićkog siromaštva, i uspjehe u struci i diplomatiji ma koliko bili bajkoviti nazvati bajkom, oni su istina kao što je istinita bosanskohercegovačka krvava zbilja i granate sa Husara po sred Tešnja i kasetnim aviobombama po učenicima Osnovne škole “Kulin Ban” Tešanjka – i to bi nekima zvučalo nestvarnim i rado uz bajku prihvatili bajkom, pa i džehenemluk guantanamskog zatvora a sve u istoj knjizi naracije.

Sentiment je posebna karakteristika Brkićevog romana koju umješno gradi do magnetizma kojim veže čitaoca kako za Eldara tako za Virginiju, njenog oca i majku, te za poslodavce – koji su mu umjesto roditelja na vjenčanju.

U ovom romanu težište je na likovima, a ne na događajima s ciljem što većeg otkrivanja čovjekovog unutarnjeg boljeg svijeta vežući tako čitatelja za sam lik. Zanimljivo je da su u romanu svi likovi karakterizirani ne na crno-bijeloj suprotstavljenosti, no svi su uglavnom u jednoj pozitivnoj karakterizaciji. Ako na početku ovog kazivanja nisam bio siguran sada hoću da vjerujem da je autor modelirajući svoje likove svjesno i snamjerom im djenuo imena, Eldar koje eto i znači vladati, nadvladati i sebe i kazamatske torture, izdržati ih; te djenući Eldarovom sinu ime Din nudeći tako prikriveno svoje asocijacije na čitalačku epilošku misao - kako vjera na kraju, i sa vjerom se, pobjeđuje. Istinu, kažu, ne možeš nikad do temelja srušiti!

Pisac gradi paralelizam između Virginije i njenih roditelja sa Eldarom i njegovim roditeljima ostvarujući tako klasnu sliku i razliku potpunijom. Dakle, u romanu imamo klasnu razliku između dvoje mladih koja, eto, nije smetnja ni u najkapitalističkijoj državi da se njihova ljubav ostvaruje i podržava i kako se ona slučajno iz jednog beznađa pojavljuje, sudbina nekada pošalje slučajnost da spoji dvoje mladih, Božijom voljom, i iskreno, i čitatelj je tako i doživljava i sa posebnim svojim sentimentom u duši i s nekim prigušenjima u grlu.

Eto, čitanjem romana Ramiza Brkića hodimo s Eldarom i u njegovoj sreći i u guantanamskom mučeništvu i završavamo s Eldarovim susretom sa sinom i ispoviješću u Žerićima, licem u lice sa svojim svijetla obraza. Pisac završava priču, ali nas umijećem dobrog pisca ostavlja u priči, zatvaranjem njenih korica mi nismo završili s pričom, ostavlja nas da iskrajamo svako ponaosob Eldarov postguantanamski život, koliko je izvinjenje američke vlade bila satisfakcija i dovoljna za novi uspješan početak ili je hipoteka Guantanamo ostala etiketa-pečat: zaziranja, okretanja u prolazu, izbjegavanja, upiranja prstom, kamen spoticanja – njemu pa i sinu Dinu.

Može li se na ovaj način proniknuti u piščevu namjeru da proziva i poziva na literarnu prazninu tema Muslimani su kost u grlu Evrope, Guantanamska sinonimija, Život u postguantanamu, i slično.

Rukopis romana Na raspeću Guantanama je pored svoje aktuelne tematike, kako na mikroplanu – pojedinačnih brojnih ljudskih sudbina, tako i svoje aktuelnosti na makroplanu – globalne predrasude o islamu, fundamentalizam, terorizam; tako i što je ovo jedno od prvih litrarnih probijanja te aktuelnosti kod nas a moguće i šire; i naravno onim svim što izrekoh iskreno svjedočim njegovo objavljivanje. Ovo je svojevrsni Brkićev lament nad sudbinom, Eldara - nevine žrtve ovog vremena – to jest žrtve i žrtava koje muslimani ne mogu izgleda izbjeći. Roman Na raspeću Gvuntanama je svojevrsni umjetnički dokument o islamskom iskušenju u ovo zovimo savremeno doba.