Svoje stvarnosno zasnovane priče ispisane u prvom licu, svako malo, Žabić domaštava snažnim osjećanjima i misaonim eksplikacijama koje emaniraju iz posvemašnje dječje začuđenosti pred svijetom, ali i iz osobne želje za životom i dosezanjem njegovoga smisla, za osobnom afirmacijom. Žabićevo pisanje nam otkriva kako je obiteljsko siromaštvo u njegovom primjeru bilo poticajno da uči i saznaje, da se takmiči sa drugima, da bude dobro dijete i odličan učenik. U njemu se duboko, kao vrhunaravni osobni zahtjev, uvriježila želja da ne iznevjeri majku, školske drugarice i drugove, učitelja – posebno. Ta vrsta odgovornosti postaje njegova najznačjnija osobina u procesu odrastanja, a potom i u životu kao odraslog čovjeka.

Ispisujući riječi i rečenice, Sejfo obasjava mnoge situacije i pitanja koja nameću odrastanje i sazrijevanje. Tu su i pojedinosti koje mogu imati etnološku i antropološku vrijednost. Život u siromašnoj bošnjačkoj obitelji i sredini, rađanje i smrt djeteta, obiteljski odnosi, veze sa srodnicima, rezanje građe, kovačnica, pravljenje cigle i gradnja ciglom, strah, škola, prva ljubav, učiteljica, učitelj, slova, knjige, fotografiranje, davljenje, visoka odgovornost za svoje postupke, želja da svojom odgovornošću uzvrati roditeljima i učiteljima, pohvale koje ga na najbolji način usmjeravaju i podstiču u pozitivnom smjeru, otac i njegovo opijanje, bratovo bjekstvo od kuće, majčina beskrajna ljubav, nošenje drva, čuvanje stoke, kupanje, nogomet i druge igre, odnosi sa braćom, majkom i ocem, itd.

Ovom aspektu pripovijedanja posebno pridonose priče Bajro,Kliješta,Bijeli leptir,Čerga,Smajina tršnja,Krvave jagode,Bunar, i druge. Interesantno je kako autor u svemu, ma o kakvim teškoćama da je riječ, vidi nužno vrijeme svoga odrastanja koje mu je pomagalo da se više još uspravi i sazna, da ojača. U Žabićevim pričama reflektuju se i društvene prilike, pojava televizijskih aparata, novine za djecu, sportska i zabavna takmičenja, izmišljene i poznate igre, veselja i igre s tragičnim pojedinostima, bolesti, itd.

Sejfo Žabić ima inteligentan odnos prema književnom tekstu. Tekst mu oblikuju snaga njegovoga razuma i osjećanja, njegov nesumnjiv dar. Racionalno, Sejfo ne vidi svoju krivnju u tome što je iz siromašne obitelji. Siromaštvo je bitna socijalna odlika njegove priče i društvenog miljea, ali i snaga koja ga intelektualno i etički prizemljuje. Tamo gdje nešto može učiniti, pročitati, naučiti, prosuditi – Sejfo to čini inteligentno i odgovorno. Drugima priznaje vrijednost i uspjehe, a sam se orijentira kako bi bio još bolji i uspješniji. Ustvari, on intenzivno živi svoje vrijeme i koliko može, vlastitom snagom otima od života i vremena koje mu je dato na raspolaganje. U njemu je snažan osjećaj za roditelje, braću i prijatelje i to biva dominantom cjeline njegova teksta. Sadržaj ovoga rukopisa smješten je između dva prozora, ili Od prozora do prozorakuće u kojoj je otvorio oči, počeo rasti i spoznao život.

Rukopis je dobra osnova za scenarij – televizijsku i filmsku priču za djecu i mlade. Tekst ima naglašenu edukativnu crtu kojoj se čitatelj ne odupire, jer ista ima pokriće u ispričanoj priči, u narativnom i dramatskom biću teksta. Riječ je o jednostavnim i malim fabulama koje se sklapaju u istu sliku, pa knjigu možemo čitati kao knjigu priča, ali i kao roman.

Zbog rečenog i drugog čega se nismo dotakli, držimo kako je rukopis Sejfe Žabića vrijedan pažnje i objavljivanja, pa isti preporučujemo izdavaču jer uistinu može biti koristan u životu i odgojnoobrazovnom procesu.

* * *

Septembra, 2011. a. k.