Atif Kujundžić, književnik. 75 300 Lukavac. Ulica: Patriotske lige, broj: 4/I.

Tel: +387 61 734 977; 035 570 180. E-mail: kujundzic@gmail.com

____________ BOSNA I HERCEGOVINA _____________

_______________________________________________________

** *

OBITELJSKA HRONIKA

O

BOŠNJAČKOM USPRAVLJANJU

** *

Rasim Hadžić

IBRAHIM

i

NJEGOVA OBITELJ

Ljetopis. 2010.

** *

Naracija Rasima Hadžića, jednosatvna je. Vrlo bliska našim obiteljskim pričama i predanjima koja su uvijek i većim dijelom uvjetovana socijalnim tegobama, nerijetko skromnim odgojem i obrazovanjem i zaostalošću, neispunjenim željama, ponekad ljudskim zlobama, samoćom, kao i slabim mogućnostima spoznaje i nedostatnim komuniciranjem, nenačitanošću, teškim životom i tužnim sudbinama.

* * *

Hadžić Ibrahim je sam na svom seoskom imanju, čovjek koji se do izvjesne mjere predao samoći, ali kojega vjera u Jedinog Stvoritelja Svega, kad uzme abdest i stane na sedždu, od vremena do vremena okrene i naputi u život. Međutim, Ibrahim ne razgleda puno, zaustavi se pred prvom prilikom, pa tako i pod Rahmaninim prozorom. On je ne pita puno, kako je ne bi odvratio od sebe, ona mu mnogo ne govori kako mu ne bi morala reći da ima epilepsiju. Ibrahim je nabrzinu ženi, ali poslije prvog epileptičnog napada, i Rahmana brzo i bez najave, posramljena, odlazi iz njegove kuće.

* * *

Ibrahimov prijatelj Salkan-aga, u želji da mu pomogne, odvodi ga do Zulejhe, koju poslije više peripetija Ibrahim ženi da bi mu izrodila sedmoro djece, tri sina i četiri kćeri. To je vrijeme Drugog svjetskog rata, slabe medicinske zaštite, skromne prehrane, haraju epidemije i neimaština. Zulejha umire od tifusa, a umiru i sva tri dječaka. Ibrahim ostaje sam sa djevojčicama i njegov pusti i samotnički i mučenički život se nastvlja otežan sitnom ženskom djecom.

* * *

U jednom od prosvjetljujućih trenutaka Ibrahim jasno vidi lijepu ženu koja je sa njegovim curicama u njegovoj avliji. Potom je i sanja i sa njom u snu vodi duži razgovor, da bi kasnije, boraveći na pijaci u Tojšićima istu osobu i sreo već dobro zaljubljen u nju. U tekstu Rasima Hadžića, to su metafizički vrhovi njegove naracije koja je do tada u cijelosti pisana kao realistički roman, književni odraz stvarnosti i realnosti.

Ona je Bejturana iz Donjih Rainaca, on je Ibrahim iz zaseoka Pahunjak iz Gornje Kalesije. Ibrahim se sviđa Bejturani, a njezin rođak Požega dobar je provodažija, pa se njih dvoje žene. Samom Ibrahimu je najvažnija stvar što Bejturanu prihvataju djeca kao majku, a ona djecu kao svoju.

Rasim Hadžić priča i piše sve naše siromašne jade i nedaće, bez sumnje proživjevši i sam dio takvog života ili živeći u njegovom domašaju i njemu naočigled. Hadžić nastoji popraviti stvari, Ibrahim će ipak kočijom doći po Bejturanu kako bi je odveo svojoj kući i djeci, kako bi sve napravio s nešto dostojanstva koje priliči uglednom domaćinu. Bejturana je osim lijepa i pametna žena. Okreće se Ibrahimovim curicama nastojeći im nadoknaditi majčinsku ljubav, divi se njihovim imenima i približava dušama.

* * *

Dakle, od tog trenutka priča se često kreće snovitoi metafizički. Svi nešto sanjaju i sve to Rasim Hadžić dokučuje. Bejturana sa djecom vodi duge razgovore i u svemu im nastoji ugoditi, stvoriti skladnu obitelj koja funkcionira u cjelini i pojedinostima. Potom i Bejturana rađa sina i život donosi sve tajanstvenije znake. A novorođeni Ramo umire.

Vjera u svog Stvoritelja, njegovu Riječ i smisao Riječi jača je od svake Zlobe. Bejturana pomaže Ibrahimu. Ali, gorka je to pomoć jednako kao i Bejturanino ime čije je značenje: Pelin,gorak i otrovan, ali brižljivo doziran i dobar lijek za vitaliziranje srca. Mada, Ibrahim je želio sina iznad svega. I rodi mu Bejturana sina Rasimuddina, i život sinu ljepši. Ali ljudska zloba ne miruje, no, kako loših, tako i dobrih i razboritih ljudi ima. Kćeri se počeše udavati, Nehrija se ukrade a Haviju zaprosiše. Udade se i Fariza. Ostade Rahmana. Bejturana rodi još jednog dječaka Alijadina. A onda se i Rahmana udade.

Kako je Rasimuddin bio naklonjen knjizi i već krenuo u Medresu u Sarajevu, tako Alijadin nije. Napustio je školu. Ali, okrenuo se radu i zaradi. Ništa mu nije bilo teško. Nije ni Rasimuddinu, ali nepravdi nema kraja, profesorskim aljkavostima i nenaklonjenostima također. Dogodovštine sa ispita iz Medrese napisane su izuzetno živim jezikom i lijepim stilom, s puno duhovitih detalja.

* * *

Rasim Hodžić kao pisac ima vrlo dobar i stvarnosan odnos prema suvremenosti i rzagovjetno gleda društvo i svijet. Vidi, vremena se mijenjaju, vrijednosti također, prije nego i završe neku školu, i djeca i roditelji uočavaju da su trebali učiti nešto drugo, da je važno znati nešto raditi, a da do pameti mnogima nije stalo. Brojne pojedinosti sugeriraju da je knjiga već kao zamisao naglašeno autobiografska, a Rasim Hodžić je lijepo obrazovan, načitan i kulturan čovjek. Ustvari, uzeo je predase zahtjevnu obavezu da in continuoispiše hroniku razvoja obitelji iz koje potječe.

Knjiga je interesantna iz više aspekata, književno je ispisana kao roman rijeka, bez zadrške i praznog mjesta od početka do kraja, knjiga nosi obilje detalja iz života bošnjačkih obitelji općenito pa je tako dragocjeno svjedočenje, osim toga, ima i etnografsku, etičku i etničku vrijednost. Tu je ispričano sve od najintimnih obiteljskih situacija do iskustava sa školovanja i ljetovanja na moru, te boravka u selu tokom raspusta. Priču nije jednostavno pratit. Život je komplicirana stvar. Rasim Hadžić ne gubi vrijeme, svaka rečenica je nabijena činjenicama.

* * *