To
je već dokazom kako je riječ o Safetu Čišiću kao izuzetnom
čovjeku za ovaj grad i bh. kulturu općenito. Da je punih 20 godina
bio samo direktor mostarskog Pozorišta, to bi bilo uistinu puno.
Jer, pozorišni ljudi će se složiti kako nema tehnočoški
složenijeg proizvoda i djela od teatarske predstave, a čovjek
komoliciranijeg zadatka od glumačke ili redateljske uloge. Safet je
čovjek izuzetne inventivno-kreativne otvorenosti i energije, zato je
imao je značajnog udjela u cjelokupnom kulturnom životu jednog od
najljepših gradova na cijelom svijetu. Ne može se reći da društvo
nije primjećivalo značaj angažiranja Safeta Čišića jer mu je
davalo najviša odličja za postignute rezultate u kulturi i više
nego u desetak navrata, ali, knjige su bešto posebno. Zato ponadajmo
se da će knjiga Kimete Čaušević pokrenuti nadležne ljude i
transformirati se u dostojnu monografiju kao iscrpno djelo o ovom
sjajnom čovjeku. Valja imati u vidu da smo mi narod sa krupnim
problemima u domenu kulture pamćenja, a knjige zauvijek čuvaju
dragocjene intencije. Da je drugačije monografija o Safetu Čišiću
već bi postojala i svojim postojanjem predstavljala ne samo prepreku
zaboravu, već i brojnim poteškoćama na koje nailazi Narodno
pozorište i kultura grada Mostar, te poticala dragocjene pozitivne
promjene.
*
* *
Naša
plemenita Kimeta Čaušević posvetila je više nego desetljeće
svoga života upornom nastojanju da zabilježi što više riječi
Safeta Čišića. Kimeta je oduvijek znala stvarnu vrijednost tog
Čovjeka, njegovoga angažiranja, procesa mišljenja, zapažanja,
kritičkih ocjena. Bilježeći osobni pjesnički refleks prema
svijetu u svojim knjigama, noseći svoju melankoliju kao obilježje
osobnog doživljaja svijeta, Kimeta je nastojala zabilježiti i sjetu
Safeta Čišića zbog stanja stvari u Mostaru, ali i općenito. Tako
će u svakoj narednoj knjizi o Safetu Čišiću, a takvih knjiga će
biti radi vječnosti koju rahmetlija zaslužuje, jer Mostar je grad
koji ima dušu i brojne autore velike snage. Akobogda.
Safet
Čišić je Mostarac i Mostarcima bez ikakve sumnje važan i drag,
ali njihova komunikacija nije nikad izlazila iz okvira čisto dobrih
komšijskih odnosa koji podrazumijevaju puku međusobnu otvorenost i
dobrohotnost, krajnje međusobno odobravanje i međusobno
podržavanje. Ali, ništa više. Safet Čišić je mogao još 100
godina na isti način raditi, biti naš, bolovati i razmišljati o
svome gradu, u tih 100 godina mogao je stotinu puta umrijeti uvijek
bi imao skoro u dlaku istu dženazu. I, ne bi dobio nikakvo drugo
obilježje osim uobičajenih nišana. Ta činjenica je bolna istina s
kojom se kao noćnom morom nosi Kimeta Čaušević. Moje je skromno
mišljenje, kako to nije dovoljno i kako je potrebno baš na tom
mjestu da se mijenjamo, e da bi nam i dragi Bog, bio više na pomoći.
*
* *
Poslije
riječi Autorice, Kimeta je svoju knjigu organizirala u sljedeće
cjeline: II – Safet Čišić i Narodno pozorište Mostar, III –
To je bilo zlatno doba Narodnog pozorišta Mostar – riječ Salka
Šarića izuzetne osobe i doista izgrađenog autora za djela
monografskog tipa u gradu Mostar, IV – O djelovanju Safeta Čišića
u Narodnom pozorištu Mostar – riječ dr. Josipa Lešića, V –
Safetove velike ljubavi, VI – o porodici Čišić, riječ Fazlije
Alikalfića i gradonačelnika Mostara, VII – Kako je Safet doživio
rušenje Starog Mosta / s opisom Starog Mosta – prema Medžaziju i
još jednim Čišićem na kormilu /, VIII – Safetova riječ o ocu
Muhamedu koji je imao sedam sestara, Ni ramazani nisu više ono što
su bili, Loše predodžbe o nama Muslimanima, U Europu je ljubav
kupanja došla s Istoka – Dr. Lujo Tahller, Štamparija Kalajdžić,
O redatelju Želimiru Oreškoviću, Mjenice života; IX – Žene
strankinje u Mostaru, Mehmed i Žana Čišić, Umjetnička galerija
BiH – Azra Begić; X – Žene Mostarke u Australiji; XI –
Fenomen žene, Safet o fenomenu žene, O kćerki Osmana Nuri Hadžića,
Ja ću te nagraditi, Šta ona ima da se pita, Da li je to strah, Žene
se obezobrazile, Zrno bisera; XII – Marija Crnobori u Mostaru;
Bisera, Olga Jasmina Vukotić, O Hadžiji Hadžibajramović, Još
jedno sjećanje o Pozorištu, O operi Mili
glasi,
O operi Đerdan,
XIII – Raza i Džemal Bijedić, Džemino djelo, Osnivanje
Univerziteta Džemal
Bijedić,Povelja
Kulina Bana,
XIV – O Karlu Afanu de Rivera, Izložba u Ljubljani, Zašto sam
ostao sam?, XV – Mostarska nedjelja u Beogradu, Arhitekta Bogdan
Bogdanović /Moram reći, koji je prije neki dan umro u Austriji/ u
Mostaru, Mostar je prvi donio povelju, Petnaestogodišnjica
oslobođenja Mostara, Konkurs za idejni projekat Šehitluci,
XVI – Hrabrost Bošnjaka Husage Čišića, XVII – Bosanski kuhar
i rječnik, Upotreba slova H, Sterijina Nagrada; XVIII – O porodici
Slipičević, XIX – U školskim klupama, Ratna siročad iz II
svjetskog rata, O slikaru Salki Pezi; XX – Na zadatku 1944. godine,
Hodža nije postio, U Sopiljima kod Nevesinja, Ratni profiter u
Dubrovniku, Čuveki okulista dr. Nešić u Beogradu, Kod dr. Zimala u
Zagrebu, U odmaralištu Otokar
KeršovaniOpatija, Kod dr. Filipovića u Rijeci; XXI – O Skenderu Kulenoviću,
Skender, Hugo Klajn i Nušićeva Protekcija,
Ponornica – pjesnički svijet Skendera Kulenovića, Skenderova
supruga Vera Crvenčanin, Hoće Skenderovu Majku Knežopoljku, a neće
Skendera, Zadatak CKSK, Vera Crvenčanin- pristanak da BiH ima pravo
na autorsa djela Skendera Kulenovića,O Hamzi Humi, Bijeli smijeh u
mostarskoj noći – Čedo Kisić; XXII – O Zuki Džumhuru, Zuko u
Stocu, Zukine šale; XXIII – O Ivi Andriću, O Ali-paši
Rizvanbegoviću. O ing. Osmanu Piriji; XXIV – O Iliji Jakovljeviću;
XXV – I nečija smrt može biti od koristi, Teško se probijala
muzička umjetnost; O Muameru Kulukčiji, Jeka čarobne frule, O
Melihi Kulukčiji, Karlo Malaček – mostarski Stradivari; XXVI –
Safetova sjećanja, Kongres glumaca Jugoslavije, O Milanu Gavriću,
Projekat za izgradnju Doma kulture na Rondou. Đorđe Bovan i
Pozorište lutaka, O Anti Vicanu, Ljubo Šantić me posjetio, Kad
magarca zovu u svatove; XXVII – O Ahmetu Obradoviću; XXVIII – O
slikarima: Jusi Nikšiću i Mustafi Ici Voljevici; XXIX – O
slikarima – braća Tikveša; XXX – O skakačima sa Starog mosta;
XXXI – Mirza Muštović i knjiga Neosvojiva
tvrđava,
O Avdi Humi, Sjećanje na vlastiti život – Fadila Čustović,
Društveni doprinos dr. nede Zeca, Dr. Nedo Zec i dr. Horović, Žuti
bedž, Prva pisma i pakete na Lijevu stranu nosio Zoran Mandelbaum,
Posjeta dr. Svetlane Zec, Spomen Jevrejima; XXXII – Obnovljeno
devastirano Narodno pozorište; XXXIII – Da sunđer padne sa rafe
ubio bi me, Ravnodušnost. Hommage Safetu Čišiću; XXXIV – Kad
kuća – odnosno stan bude gotov, šta onda; Drugi put protjeran,
Povelja Kulina Bana; XXXV – grijalice i deke od prof. Alije
Bijavice, Tranzistor vrijedan zlata, TV prijemnik od rodice Dike
Rebac.
*
* *
Postoje
ljudi koji kao da nisu od ovoga svijeta, dođu i prožive život ne
odstupajući od svoje misije. Ustvari, mogli bismo na tom mjestu
shvatiti kako niko od nas nije od ovoga svijeta, jer svi dođemo i
odemo. Niko nije došao da potraje zauvijek. Treba se znati nasloniti
na Vječnostda bi se koliko toliko potrajalo duže od života, koji je bolan i
kratak. Neki ljudi to znaju pa potraju, umjenost je najsličnijaVječnosti.
Neki ljudi toliko misle o sebi da sve drugo zaboravljaju, a iza njih
ni trag ne ostane. Safet Čišć, rahmetli, znao je više modela
opstajanja i trajanja, i deset godina poslije fizičke smrti živ je
itekako u nama živima koji ga pamtimo, u djelima kojima je dao sebe,
u knjizi koju promoviramo, a koju je napisala naša plemenita i
vrijedna Kimeta Čaušević shvatajući sve naprijed rečeno.
Kimeta
Čaušević prošla je kroz život Safeta Čišića – Safetom
Čišićem samim, njegovim riječima, mislima i sjećanjima, njegovim
mišljenjem o bezbroj pojedinosti njegovoga života, kulturnih i
društvenih pojava, suvremenika i njihovih djela, mjesta, uloge,
značaja i utjecaja. Ustvari, Kimeta Čaušević je učinila ono
najbolje što je mogla sa svojim sugovornikom! Jer, riječ je o
čovjeku snažnoga dara i pamćenja, uistinu velikog obrazovanja,
nevjerojatnog životnog isklustva, jezgrovite misli i nevjerojatne
pronicljivosti, pa je najbolja opcija i bila doslovno zapisati
njegove riječi. Kimeta je to učinila i dobila je jedinstvenu
knjigu, baš kao dobar Safetov portret ili još bolje: njegov otisak
prsta. Safetova misao i pamćenje prava su riznica svega što jesu
Mostar i njegovi ljudi, mostarska kultura i Mostar u kulturi
općenito.
*
* *
Srpnja,
anno Domini, 2010. a. k.
