* * *

        Doista, na čudesan ili volšeban način, stvarnost čovjekovog života i postojanja, izjednačava se s ulaskom u korice knjige. Vispreni Jusuf Trbić shvata da bošnjačko pjesništvo ne postoji izvan knjige, jer ga u knjigama nema! Prihvatio se teškog posla i priredio izvrsnu knjigu Semberija u stihu i srcu – antologiju bošnjačkog pjesništva Semberije – knjigu koja bi poslužila na čast i kulturno puno značajnijim sredinama. Jer, nije da pjesnika nema, naprotiv, ima ih itekako! Razišli su se svijetom kao rakova djeca i u svijetu objavili knjige. Ali, u Bijeljini, tih knjiga nema. Dakako, riječ je o tome da ih bude, jer, biti u knjizi jedinim je dokazom da ih ima uopće i da život nije prolazio uludo. Osim toga, pjesnici su čuđenje u svijetu / oni idu svijetom i njihove oči / velike i nijeme / rastu pored stvari. – pisao je Antun Branko Šimić.

        Samozatajni, vrijedni i akribični Jusuf Trbić i sam je Pjesnik. Zato se i dogodilo da smisli projekat koji ima povijesno značenje i smisao, a sebi postavi veliki radni zadatak. Velika većina živih i mrtvih semberskih pjesnika Bošnjaka odjedanputa se našla u zajedničkoj knjizi i postala pjesničkom stvarnošću Semberije.

* * *

        Prethodno rečeno, u ovoj prilici, sjajno potvrđuje i čovjek, učitelj, publicist, pjesnik i humanist – Lazar Manojlović iz Velike Obarske. Hodeći svijetom i prolazeći svoje scile i haribde, nižući sukobe i uspjehe, Lazar Manojlović je u jednom trenutku intimno i duboko osjetio da ga ima svuda intelektualno uspravnog do Pravednika svijeta u Padovi i Humaniste godine u Bosni i Hercegovini, ali da ga nema tamo gdje je rođen i odrastao, gdje se poslije dugog puta vratio i gdje jedino i istinski pripada – u Semberiji, u Velikoj Obarskoj, u Bijeljini.

        Zato je napravio knjigu krunskih dokaza o svome, mimo svih obaveza – kontinuiranom prisustvu u životu rodnog kraja. Napravio je knjigu koja je prevashodno osobna fotomonografija i koju je nesebično je nazvao Zavičajne i porodične priče, jer je u znatnoj mjeri ustupio i prostor članovima svoje porodice, ljudima i događajima iz Semberije.

        Mora da je poslije obavljenog posla osjetio duboko olakšanje i smirenje. Jer, riječ je o stvarima koje duboko čine i prožimaju, pa i muče čovjeka, o stvarima koje čovjeku ne daju mira – ako je riječ o čovjeku koji cijeni knjigu. A riječ je o knjizi kakvu bi svako od nas trebao uznastojati i napraviti o sebi, o svojoj obitelji i svome rodnom kraju.

        Naime, osim svega dragocjenog što nosi Lazarova knjiga, ona je i izvrstan model za knjigu ovoga tipa općenito, jer, osim biografskih i obiteljskih podataka, ova knjiga prati događaje u jednom dugom razdoblju, događaje koji su utjecali na formiranje pojedinca i društva, na razvoj prilika i atmosferu života koja izgleda i kulturološki i historijski uvjetovanom.

* * *

        Ove dvije knjige koje promoviramo ostat će izuzetne do kraja svijeta. Knjige se i inače zbog toga prave, jer, to je njihov smisao. One imaju i puno međusobnih sličnosti koje vrijedi spomenuti jer nas uče kako treba raditi, kako se odnositi prema sebi i svome životu, prema svojoj baštini, prema čovjeku i prijatelju, kako biti odgovoran prema biću svoga naroda u jednakoj mjeri, prema samome sebi i svojoj obitelji, kako čuvati osobno poštenje i intelektualnu uspravnost ili ljudsko dostojanstvo kao kriterijum za svaki međusobni odnos.

        I jednu i drugu knjigu pripremao i priređivao je samo po jedan vrijedni čovjek. Da bude interesantnije to su dva čovjeka koji se i inače, međusobno ljudski cijene i podržavaju u ratom pomjerenim društvenim i ljudskim odnosima. Dakle, ove dvije knjige, Jusuf Trbić i Lazar Manojlović kao autori ili obrnuto, paradigmatičan su primjer kako bismo svi trebali raditi te izvrsne stvari, e da bismo ljudski potrajali, kako bismo trebali ući u naše knjige jedanput zauvijek, kako bi zauvijek i živjeli s istinom o sebi za dolazeće oči.

** *

        Ako, cijenimo, a potom i slijedimo fenomenološki pristup  Romana Ingardena estettici recepcije koji konfrontira strukturu književnog djela s načinima konkretiziranja i realizacije, tada prihvatamo i da književno djelo ima dva pola: umjetnički – koji je kreirao autor i estetski – koji kreira i vrši čitatelj djela. Književna djela ne žive mimo svojih čitatelja, a autori nemaju pravo uobražavati kako će knjige koje su napisali čitateljima značiti upravo ono što znače autorima.

        Tako uviđamo u kojoj mjeri je umjetnički i estetski realna knjiga Semberija u stihu i srcu – antologija bošnjačkog pjesništva Semberije. Iz prethodno apostrofiranog polarieta i mišljenja teoretičara Ingardena, književno djelo ne može biti identično ni s tekstom, ni s konkretizacijom u svijesti čitatelja. Ovaj stav vodi nas pravo do postmodernističkog određenja prema kojem i postoji samo tekst, što s obzirom na dužinu trajanja naših života – zvuči stvarno.

        Ovako definirana pozicija dovodi nas u neposredan odnos s književnim djelom, pa uviđamo: književnik Jusuf Trbić imao je sve razloge da prikupi pjesme i organizira knjigu Semberija u stihu i srcu, kako radi literarne i estetske vrijednosti pjesničkih tekstova, tako i zbog svoje ljudske i spisateljske obaveze da ih posreduje do čitatelja i mogućnosti njihovog produženog života i nove estetske konkretizacije. Jednako, Lazar Manojlović je bio dužan svome životu da objelodani autobiografske, historiografske i etnografske pojedinosti, kako bi isiti – učinio stvarnim.

        Naime, prostor Trbićeve antologičarske recepcije – kao prostor bošnjačkog pjesništva u Semberiji, ustvari i nije sagledan. Jedini značajniji poduhvat u tom smjeru učinio je mr. Hamid Begić – rahmetli, djelom – ustvari, magistarskom radnjom a potom i knjigom: Lirika Saliha Alića, pjesnika, Bijeljinca koji je poeziju objavljivao u zagrebačkim glasilima i izdavačkim kućama. Taj uvjet, kao i činjenica da su i drugi semberski pjesnici Bošnjaci objavljivali drugdje čini, pa Trbićeva antologija kao knjiga predstavlja izuzetno vrijedan rezultat njegovog pregnuća. Naime, samo je Mustafa Grabčanović, rahmetli, u Bijeljini objavio dvije pjesničke knjige: Bosna – 1938. i Krajolici moje Semberije – 1983. godine.

        Pjesničke knjige semberskih Bošnjaka ponekad su dolazile iz svijeta, ali ponekad – nisu dobacile u rodni kraj – mada je isti bio njihov osnovni spiritus movens, ako ne i konačan smisao.

        Zahvaljujući Jusufu Trbiću, Bošnjačkoj zajednici kulture Preporod Bijeljina – Janja i Bošnjačkoj zajednici kulture PreporodBosne i Hercegovine, antologijski izbor iz pjesničkih djela semberskih Bošnjaka – našao se u koricama knjige Semberija u stihu i srcu – upravo u Bijeljini i Janji, upravo u Semberiji.

        Hronološki, Trbićeva antologija obuhvata izbor iz pjesništva semberskih Bošnjaka rođenih u rasponu od 160 godina, od Šejh Sejfije – Ali Sejfije Iblizovića s polovine XIX stoljeća, umro u Tuzli 1303. h. g. / 1885. godine po julijanskom kalendaru – do Damira Saračevića rođenog 1975. godine, koji živi u Austriji. / Šejh Sejfija rođen je u Sarajevu, a Damir Saračević u Beogradu./

        Literarno i estetski, s početka na kraj knjige, javlja se lijep i parabličan raspon između stihova Šejh Sejfije: Iako je Bosna ovog vremena upala u vrtlog / Narod Bosne je, uistinu i bez sumnje iskren./... koje u svom Predgovoru antologiji navodi Jusuf Trbić i stihova pjesme Damira Saračevića U sjenci zaboravljenih /Hafizu Abdullahu Budimliji/: Pokraj sjećanja na turbe bimbaše Sadik-age, / iznad ruševina Atik-džamije, / živi sjenka nurom obasjana / sjenka hafiza Abdullaha Budimlije. /... Ovaj raspon možemo uzeti i kao bit cijele knjige i shvatiti u kojoj mjeri nas Nebo određuje zauvijek i zbog čega je, ma šta činio – čovjek nemoćan protiv čovjeka, pa sve što čini – čini samom sebi; ili, riječima Meše Selimovića kazano, zašto je čovjek uvijek na gubitku. Ili, kako je čovjekov Usudda svjedoči o Njemu, jer on jest Svjedok Svima.

         Između pomenutih pjesnika: Šejh Sejfije i Damira Saračevića, nižu se imena i pjesme dvadeset pjesnika: Mula Alije Sadikovića, Mustafe Dželila Sadikovića, Saliha Alića, Mustafe Grabčanovića, Derviša Pašića, Avde Osmanbegovića, Mustafe Žderića, Namika Hujdurovića, Jusufa Begića, Harisa Alimujkića, Osmana Čorbića, Asima Osmanbašića, Jusufa Trbića, Ramize Tupković, Suade Karamović, Saida Bošnjakovića, Mirsade Bošnjaković, Zijada Sarajlića, Fajke Čašković, Jasne Imamović, ili ukupno /22/ dvadesetdva pjesnika i /95/ devedesetpet pjesama.

        Ova izvrsna knjiga, sasvim izvjesno, ima izglede postati kulturalni i literarni kriterijum odnosa prema književnoj baštini općenito, jer će uvjetovati da druge knjige koje se priređuju sa sličnim namjerama, pretenzijama i kriterijima – izgledaju i bolje i drugačije.

* * *

        Stjecajem okolnosti, dogodilo se, pa su oba semberska pjesnička Jusufa, moji prijatelji i meni najdraži semberski pjesnici. Zato, neka mi bude dopušteno da ovom prilikom, kao ilustraciju rečenom, pročitam po jednu njihovu pjesmu:

** *

Jusuf Begić

POSVETA SEMBERIJI

Nek zamiriše tako neko drugo mjesto

neka druga trava

neko drugo drvo

neka drugi neko prođe sokakom tako

pun vatre i pića

neka se neko drugi vrati

svojoj zemlji

kao što se ja vraćam

mojoj Semberiji

Nek zamiriše tako neko drugo mjesto

neka druga majka u kući

nek zaplače tako

neka druga ruka

u dugom čekanju

kao u drugoj pustinji

neka tako dočekuje

kao mene u mojoj Semberiji

pa ću ti povjerovati moj veliki svijete

moja velika sunčana vatro

moje klatno srčano

** *

Jusuf Trbić

OPROŠTAJ SA MAJKOM

Pored tebe smo a tebe već nema majko

Zriju ledene ptice na tvojim ramenima

Kljunove oštre

Nad uspravnim tvojim licem

Piju bijelu gustinu zore

Pod tvojim kapcima očnim

Njihova šutnja poput pepela pada

Na crnu čohu grada

Na gluhe ulice koje se raspadaju

Leptir tvog sna udaljava se nježno

Tražeći nešto prostraniji svijet

Nešto udobniju smrt

Tvoje malo tijelo teče

Kroz naše suze majko

Kao duboka muzika kao olovo bola

Dok prelaziš u nijemo zlato u sliku

Gledajući nas očima svojim zatvorenim

** *

        Knjiga Lazara Manojlovića Zavičajne i porodične priče u jednom nivou reducirana je osobna fotomonografija. Osim što iscrpno svjedoči o porodici iz koje potječe i njezinim članovima, ona slijedi životni put autora, ali i štedro donosi tekstove koji svjedoče o brojnim ljudima i događajima, Bijeljini, Velikoj Obarskoj i Semberiji, no i širem prostoru koji pokriva Manojlovićevo intenzivno kretanje u službi i društvenom radu. Na taj način, ova knjiga biva i osobno ogledalo svoga autora.

        Lazar Manojlović je čovjek naročitog karaktera, postojan kao kamen stanac, samosvjestan i nepokolebljiv. Uvijek isti za život i ljude u svom okruženju. Njegova istinoljubivost i dosljednost su fascinantne i poslovične. One njegovoj knjizi daju katarzičan ili pročišćavajući smisao za cjelokupno okruženje i podneblje u vremenu njegovoga života, minuloga vremena i novije povijesti, ali i njemu kao autoru osiguravaju objašnjenje njegove stvarne ljudske i kreativne harizme.

        Dakako, riječ je i o tome da Manojloviću osobno kao istinoljubivom čovjeku nikada nije bilo jednostavno i lagodno živjeti, mada je radio uvijek isto, dobro i pošteno i na opću dobrobit. Lazar Manojlović se svojim životom i djelom javlja kao ljudski primjer koji osvjetljava prostor i koji treba slijediti.

        Tekstovi u ovoj lijepoj knjizi organizirani su u /9/ devet cjelina: Zavičajne slike, Zavičajne priče, Na starom ognjištu, Porodične priče, Poznanstva i prijateljstva, Drugi o autoru, Nagrade i priznanja, Prijatelji kojih više nema, Autobiografska bilješka i Recenzije. Knjiga donosi puno lijepih fotografija i faksimila, pa je vidljivo kako je Lazar Manojlović dugo planirao i pripremao ovu knjigu kao bitan dio svoga života. Na najstarijoj fotografiji su Lazarovi roditelji – Jovan i Radosava Manojlović fotografirani na dan vjenčanja 1921. godine, dakle, fotografija stara /90/ godina! Niti o jednoj stvari o kojoj piše u svojoj knjizi, Lazar Manojlović nas ne dovodi u nedoumicu: svi važni dokumenti dati su i kao faksimili. Osim svega, s etnološkim, estetskim i edukativnim razlozima u knjigu je unio i jedan broj fotografija majstora fotografije Riste Milićevića i izvrsnog fotografa etnografske provenijencije Stanoja Bojovića koji je dugo učiteljevao u Bosni i Hercegovini a fotografijom se bavio kao najvećom svojom ljubavlju.   

          Svojom odanošću ljudskom poštenju, svojom jasnom i promišljenom riječju, fotografijama i faksimilima dokumenata, Lazar Manojlović u svojoj knjizi svjedoči na njemu primjeren način: stvarno, oštroumno i pošteno, jednako o svemu što je uzeo u recepciju i što ga pokreće kao motiv.

** *

        Odvojeno u fragmentima, govorio sam o ove dvije izuzetne knjige, ali, osim rečenih postoje i neke druge zajedničke odlike koje s radošću treba o njima reći.

        U oba primjera trebalo je puno onog plemenitog prkosa, inata i istrajnosti da se projekti dovedu do kraja. I za jednu i za drugu knjigu trebalo je puno napora u obavljanju priređivačkog posla, usprkos tuzi, bolu, pa i životnoj gorčini. Iz čiste i nepatvorene ljubavi trebalo je naći sva ta pjesnička imena i njihova djela, izvršiti izbor, pripremiti knjigu u prvom i tokom dugih godina čuvati fotografije, dokumente, isječke iz novina, organizirati knjigu – u drugom primjeru.

        Trebalo je objasniti svoje namjere i pokrenuti mehanizme Kulturnog društva da stane iza projekta u prvom i obezbijediti vlastita sredstva za štampu knjige u drugom primjeru. Trebalo je osobno učiniti sve, ali svakako, doći do knjige kao rezultata tog poduhvata, istrajnog i iscrpljujućeg rada i angažiranja.

        U krajnjem ishodu, ono što je neuobičajeno za nas i naše prilike, trebalo je osloniti se na djelovanje knjigom prema drugom čovjeku, a to znači kulturnim sredstvima – prema okruženju koje doista ima povijesno mučna iskustva. Ove knjige znače da postoje ljudi koji se zbog svojih djela ne moraju kriti. Ove knjige su pružena ruka, stihovi ljubavi prema Semberiji od bošnjačkih pjesnika; a tekstovi, dokumenti i istrajnost Lazara Manojlovića, da shvatimo koliko vole Semberiju i vjeruju u snagu svoje ljubavi, istinu i ljudsku riječ.