** *

        Ovim povodom, u osnovnim crtama naznačit ću jednu blistavu parabolu poznatu kao starogrčki mit o Anteju. Antej je sin majke zemlje, u grčkoj mitologiji poznatoj kao Gea.

        Antej je važio za najjačeg i nepobjedivog junaka grčkog herojskog doba u kojem je živio. Zato je, poznat sa svoje hrabrosti, snage i ratničke vještine Heraklo ili Herkules, nekom prilikom rekao da će pobijediti Anteja, te ga izazva na dvoboj.

        Prije izlaska na dvoboj sa Antejem, po starogrčkom običaju, Herkul ode kod grčke proročice u Delfe da se posavjetuje o predstojećoj borbi. Proročica mu otvoreno reče kako je to za njega  neizvjesna borba jer Antej dobija snagu od svoje majke Gee, pa da bi ga se pobijedilo, trebalo bi ga sasvim odvojiti od Majke Zemlje.

        Heraklo pomisli kako je shvatio što mu je potrebno, darova proročicu Pitiju i pođe na dvoboj sa Antejom siguran u ishod borbe, u svoju pobjedu.

        Dvoboj između Anteja i Herakla privukao je veliku pozornost i veliki broj promatrača. Heraklo je u borbi nastojao svim silama i sredstvima odvojiti Anteja od Majke Zemlje. Tokom hrvanja, Heraklo je koristio svaku priliku da Anteja dohvati tako da ga može podići iznad zemlje i, svaki put je osjetio kako, dok je odvojen od zenlje – Antejeva snaga slabi i kako se Antej pretvara u masu bez snage.

        Držeći Anteja svojim snažnim rukama visoko iznad sebe i zemlje, Heraklo osjeti kako se Antej pretvara u tijelo bez snage i odluči, da ga jednim strahovitim bacanjem smrska o tlo i tako dovrši borbu u svoju korist.

        Ali, čuda!

        Kako je Antej pao na zemlju, tj. na svoju majku Geu, tako je prepun snage, ljutit i jači nego ikad, odskočio i bijesan krenuo u borbu protiv Herakla. Jer, kaže mit: čim dodirne zemlju dragu, tj.  – svoju majku Geu – on dobije novu snagu!

** *

        U ovome primjeru ne interesiraju nas pretjerano ni grčka mitologija, ni grčki junaci, ali nas živo interesira to čudo Antejeve snage s kojom se odmjeravao sa omiljenim grčkim junakom Herkulesom i činjenica: da tu snagu Anteju daje Majka Zemlja.

        Nemamo razloga ne cijeniti mudrost starih Grka iz njihovoga herojskog doba, koje, sa stanovišata naše povijesti seže u predislamsko vrijeme. Želimo reći, kako nam je svima majka zemlja. Jedući cijeloga života njezine plodove dobijamo svoj unutarnji sadržaj, masu i vanjski izgled, a voleći je – dobijamo i svoj duboki unutarnji i ljudski smisao, zavičaj i domovinu.

        Zato, Antejevu snagu možemo shvatiti kao izvrsnu metaforu. U književnom smislu: parabolu, blistavu i jasnu sliku, ali, možemo shvatiti i kako nam je ta snaga uvijek na raspolaganju ako smo ljudski bliski razumu kojim nas je Svevišnji Darovao.

** *

        Sjećanje na ovaj starogrčki mit vratio mi je Nijaz Alispahić svojom jedinstvenom knjigom Pjesmovite priče, jer, nikad nisam zaboravio mitski stih: čim dodirne zemlju dragu on dobije novu snagu. I, zahvaljujući njemu – stihu i Nijazu – uspio sam razumjeti dragog čovjeka Nijaza Alispahića i njegovu knjigu Pjesmovite priče, mada sam u prvi mah bio frustriran ispred činjenice da danas, kad svaki čovjek koji ima kompjuter i printer u svojoj kući može napraviti savršeno isprintanu knjigu, čovjek kao Nijaz Alispahić svoju knjigu piše rukom, kao što se radilo u vrijeme prepisivinja svetih knjiga i pisanja hagiografija, jer, uređaji za štampanje još nisu bili izmišljeni. Daleko je bila Gutenbergova galaksija.

** *

        Na ovom mjestu, priznajem i da mi je Nijaz Alispahić drag, da sam od njega puno naučio – a mogao sam i više, da mi je pomogao i onda kada nisam tražio pomoć, jer, primjetio je kako sam neraspoložen jer mi neke stvari ne idu u životu. Sam se ponudio i uradio sve što je mogao i što je trebalo da se riješi jedan moj veliki problem. Nijaz Alispahić je takav čovjek: vidi trun u svome oku kao i balvan u tuđem – da obrnemo onu narodnu i reći će to što drži istinom i pravdom, pa neka ide glava.

        Ustvari, povodom knjige Pjesmovite priče shvatio sam, Nijaz Alispahić sve to može jer je upravo čovjek antejske snage, čovjek kojemu je majka zemlja Bosna, a kozlučki kraj zavičaj. U Nijazovom biću na čudesan način živi ljepota njegovoga djetinjstva u njegovom Kozluku, ljepota usmenoga predanja i pripovijedanja u obiteljskom krugu i životu, pjesma, priča, poslovica, bajka, zagonetka, ljudi iz obitelji i njihovi karakteri, dječje igre i iskustva, ljubavi i nedosanjani snovi, karaduzen, saz i tambura, bardak, peka i mangala. Sve to što iz njegove obitelji i njegovoga rodnoga kraja u njemu živi – njegova je osobna snaga i trajna je radost njegovoga bića iz kojega snagu crpi po potrebi.

        Čitam Nijazove pjesme i otčitavam sebe istinskog i otuđenog, ali bitno iz njegovoga stiha i njegovoga rukopisa! Taj čovjek, taj Nijaz Alispahić zna našu tajnu, moju tugu i radost, svoju sreću i izvor snage, smisao kojim smo oplodili tlo i ugrušak krvi kojim smo prošli do ovoga svijeta! Čudan je taj čovjek i moja je radost ogromna kad pomislim kako mi pomaže da shvatim iste stvari koje je tako jednostavno dosegao! Stvari koje nisam mogao sam spoznati!

** *

        No! Da se vratimo u ovo doba, u ovaj trenutak. Naime, uvijek postoje situacije u kojima smo mi i Herkuli i Anteji, u kojima smo slabi naspram života, u kojima je život nepravedan prema nama, u kojima nam zatreba ta unutarnja ili antejskasnaga koju smo dobili od majke – svoje zemlje, babe i amidže, svoje obitelji, djetinjstva, daidže, tetke, strine, mladosti, brata, sestre, učiteljice, učitelja, nastavnika, profesora. Uzgred upoznatih i sretnutih ljudi.

        Ljudima i životu Nijaz Alispahić je dao sve što je mogao dati, to i osobno znam. Ali, ni ljudi ni život nisu baš milosrdni i, kao što znamo, nisu ni naročito fer. Ponekad to izgleda baš kao da žele i čine sve da unize svoje najbolje ljude. Tu stvar zna svako od nas. Nijaz je bio gimnazijski profesor u Gradačcu i taj grad i dan danas Nijazu Alispahiću uzvraća visokim uvažavanjem, poštovanjem i zahvalnošću. Nijaz je 30 godina bio dramaturg i lektor Narodnog pozorišta Tuzla, direktor, umjetnički direktor. Bio je godinama urednik časopisa Pozorištejedinstvenog u ex-YU. Nijaz Alispahić je pisac jedinstvene umjetničke proze: Vrtovi sirotog Halimije i Sihirbaz, drama Zmaj od Bosne, Hasanaginica, Hamdibeg, Za dom penzionera spremni i brojnih dramatizacija, autor je libreta za prvu bošnjačku operu Hasanaginica, za prvu dječju operu Aska i vuk, ali i za prvu našu, rekao bih, herojsku operu Zmaj od Bosne. Autor je kulturne hronike koja mosti tri stoljeća kulturnog života u Tuzli i okolini: Leda Saliniana, ratne hronike Narodnog pozorišta Tuzla Sire, stigli su ratnici. Autor je knjiga pjesama Krakazan i Pjesmovite priče, nebrojenih eseja, prikaza i reminiscencija o kulturnom životu, kulturnim prilikama i kulturnim poslenicima Tuzle.

        A onda je otišao u mirovinu.

** *

        Mora da se poslije izvjesnog vremena osjetio kao čovjek kojega nije ni bilo u životu, baš po onoj narodnoj: gdje si bio – nigdje, šta si radio – ništa. To odsustvo ikakvog odnosa prema njemu čak i od najbližih saradnika u radu, najdražih, onih kojima je najviše dao i kojima je ustupio svoje mjesto, u Nijazu Alispahiću moralo je izazvati osjećaj gorčine i reakciju. Mora da je, sjedeći uz jutarnju kahvu u svojoj lijepoj kući punoj slika i knjiga, pored svog prozora, za stolom s papirima, raznobojnim olovkama i nalivperima, s pogledom na rascvjetalu ljubičastu magnoliju i jabuku, rekao kao za sebe:

        - Ne trebam ja vama, a još manje trebate vi meni.

        Uzeo je papir predase i svojim kaligrafskim rukopisom napisao knjigu od riječi do riječi. Naslov, korice, cip – karticu, pjesme, ilustracije, rječnik, sadržaj, titularne strane, ama sve. I u knjizi je sve ono što mu je najdraže, čudesno lijepo za vječnost svakog života. Brižljivo. Minuciozno. Odgovorno. S puno zdravog osjećanja ljubavi za svaku pojedinost, pojavu, riječ, stih i pjesmu.

** *

        Šta se ustvari dogodilo?

        Rodni kraj, majka zemlja, djetinjstvo, ljepota pjesme – udahnuli su antejsku snagu piscu Nijazu Alispahiću i on je kao od šale otresao sa sebe nametljivu herkulsku snaguinstitucija i nametljivih pojedinaca kojima je i sam dao dio svoga života, a koje su ignorantskim odnosom htjele da ga urnišu, pa da ga nema, mada im je osobno i nadalje bio spreman davati i pomagati. Mada, o toj zahtjevnoj i kompliciranoj instituciji i profesiji zna više nego svi oni zajedno.

        Tako je iz svega izašao kao čovjek koji pobjeđuje osobnim sadržajem, svojom lijepom i pametnom glavom, svojim pjesničkim darom, svojom desnicom rukom, nalivperom i mastilom, riječju, stihom, kaligrafijom, pjesmom, uredno i vedro, istinoljubivo i toplo prema onome što ga čini od prapočetka stvari i prema čemu se istinski osjeća obaveznim. Bez ičije pomoći.

        To što se dogodilo Nijazu Alispahiću biva i obrascem: tako nastaju najbolje i najljepše stvari u umjetnosti, pa tako i ispod pera Nijaza Alispahica. To će vam reći pjesme i crteži ispod Nijazovog pera ukoričene u ovu prelijepu jedinstvenu knjigu. Reći će vam, kako se čovjeku koji voli svoju zemlju i svoj rod, ne može nikakvo zlo činiti, jer sve pobjeđuje njegova unutarnja ljepota, koja se transformira do neslućene snage. To je trenutak u kojem je i smrt pobjeda da bi se živjelo. Opstajanje na strani dobra i Božje Prvade u Jednoći Postojanja.

        Ustvari to je priča o nuništivosti Naroda i Zemlje. Na ovu priču možemo nasloniti i u njoj razabrati sva naša iskustva, čak i ona mučna i teška iz minuloga rata. Samo takvi, svoji i na svojoj zemlji mogli smo opstati poslije svega što nam je učinjeno.

** *

        U knjizi Nijaza Alispahića Pjesmovite priče opstala je čista ljepota s kojem je iz rodnog kraja krenuo u svijet da i taj svijet svojom ljepotom obogati. Knjiga počinje pjesmom Rodna kuća. Nijaz nam beskrajem svoje ljubavi kaže da ona postoji vječno, ma gdje da smo, ona postoji dok smo živi i još se proljepšava i prema nebu raste. Niz bašču ide mati. To nebo zemljom hodi. Čelo joj ljepše od zore.

        No, o pjesmama neću, jer o tome će vam Nijaz Alispahić osobno. Reći ću samo, kako ljepota i veličina ove knjige čine, pa se iz nje može sve saznati o Nijazu Alispahića, ali i o sebi, ma gdje da smo rođeni i ma kako da smo rasli i živjeli. Ova knjiga je čista snaga koja napaja i liječi svakoga ko joj se obrati ko je pročita. Ova knjiga se po smislu i ljepoti izjednačava s najvećom narodnom mudrošću, čak, eto i sa vremenom heroike u staroj Grčkoj, a s najljepšim i najboljim u književnosti uopće.

        Ovom knjigom, Nijaz Alispahić uspravlja se kao monument kakvoga nismo imali ni znali, a kakvoga smo, bogami, itekako trebali za napaćenu dušu našega naroda i njegovu budućnost, jer uči nas o porijeklu naše snage. Čini stvarnim naše iskustvo i naše prisustvo.