* * *

        Fotografije Bijeljinaca i Bijeljine u zbirci dr-a Adija Rifatbegovića, povezuju i moste vrijeme duže od jednog stoljeća, a autentičnošću izgleda ulica, panorama grada, likova i imena, mada u vremenskim skokovima omogućavaju rekonstrukciju minulog vremena o kojem su ljudi nastojali posvjedočiti sobom i svojim životom. U najvećem broju, to jesu fotografije imućnih ljudi i uglednika, te članova njihovih porodica, tako u jednakoj mjeri fotografija svjedoči o njima, ali i oni o fotografiji kao mediju čija svojstva stavljaju u svoju službu s puno povjerenja. Tu su i fotografije koje su fotografi snimali po narudžbi, ali i za svoju dušu: pazarni dan, pijaca, ulice u perspektivi, lokalni leroi zaštitni znak miljea, etc.

        Fotografija, kao niti jedna druga mogućnost i medij osim čovjekovog pamćenja, može čuvati 60-inku, 125-inku, 250-inku, 500-inku, 1.000-inku ili en-ti dio sekunde s prizora odraženog svjetla i u njemu viđene slike. Ali, za razliku od čovjekovog pamćenja, fotografija pamti objektivno i zauvijek. Fotografija zanavijek svjedoči i uči o neponovljivosti trenutka, mada je rječita za čovjekovo ponavljanje u nivou želja, načela, obrazaca, modela, tendencija i sasvim jednako – čovjekovom opstajanju, usprkos njegovoj svekolikoj krhkosti i kratkoći vijeka.

* * *

        Fotografija oduvijek nosi i podrazumijeva fatum i fakticitet, zadatost neponovljivosti, nemilosrdno uvjeravanje o uzaludnosti čovjekovog nasrtanja da uđe tamo gdje već jeste i gdje jedino može biti. Naime, Vječnost je najočiglednija univerzalija čiji je čovjek imanentan dio, a kojoj se čovjek suprotstavlja svojom ograničenošću nastojeći načiniti Vječnost po svojoj mjeri, što nikako ne može biti njegova posla. Ukoliko je u tom nastojanju čovjek dosljedan i istrajan, može dosegnuti besmisao i sasvim se poništiti odlazeći u ništavilo i, sasvim sljedstveno: kako već voli imenovati svoje vraćanje zemlji i anorganskim materijama uraditi upravo ono što nikako nije želio.

        Doduše, upravo ono što nikako ne može izbjeći.

        Čak i takvima, nevjernim Tomama, fotografija može sačuvati trenutak izgleda na njihov način, na željenu Vječnost i, tako, posvjedočiti i njihovu stvarnu Vječnost s kojom su izbjegli sopstveno ljudsko suočavanje. Fotografija je, dakle, na svoj način u opservaciji i nastojanjima spozanavanja antropološke naravi, bitna kao neporeciv dokaz o oblikovanju čovjeka.

* * *

        Fotografija i njezin razvoj živi su dokaz čovjekovog nastojanja da sustigne neuhvatljivo, pa najvećma, fotografija o tome i svjedoči. Ali, bezizgled je ostao samo bezizgled. I sva ta lica koja ovdje možemo vidjeti, o tome nam kazuju kao istinu koju sobom sadržavaju i sažimaju u sliku. To je dio čovjekovog tragalačkog refleksa za novim mogućnostima u tehnički i tehnološki, fotografski i fotografijom otkrivenom prostoru i spoznavanju nepoznatog.

        Fotografija je u najvećoj mjeri mogućnost koju dosežemo više senzibilitetom, nego razumom. Razum vrlo rijetko i tek u krajnjoj nuždi i bezizlazu ovlada osjetilnošću. I ta činjenica je uvjetom, pa je fotografija postala široko popularna i neizbježna, a onda, to joj je omogućilo i, uistinu intenzivan tehnički i tehnološki razvoj.

        Međutim, prvi fotoaparat automatic – poznat i kao idiot, trebao je čovjeka uvjeriti, kako ga tehnologija poništava i kako je njegovo prisustvo tek odraz u ogledalu ili ispoliranom metalu, a tako i odraz na površini vode, ili – jednak fotografiji načinjenoj uređajem poznatim kao camera obscura, kao i fotoaparatom sa zrcalno-refleksivnim ogledalom, ili pukim fotogramom koji se pojavljuje i kao antifotografija, baš kao i Narcisov pogled u izvor – koji je mitski zasnovana metafora.

        Digitalizacija fotografiranja i mogućnosti kompjutorske obrade fotografskog zapisa, jesu stvaran tehnološki odmak, ali s jednakim rezultatom, jer, o istoj stvari je riječ. No, Narcis je od toga poludio, a Čovjek, nije postao pametniji, niti je mogao doći pameti, jer sve čega se čovjek dohvati postaje njegovim usudom, a tek i samo u istinski kvalitetnom komuniciranju svoga bića s ukupnošću, doseže umjetnost kao univerzaliju beskrajnih opcija.

* * *

        Pa ipak, valja priznati kako je fotografija u čovjekovom životu i poimanju sopstvenog prisustva – važna, jer, postala je bitnim činiocem i svjedokom njegovoga bića i bitka, dokazom njegove vjere i nevjerica. Postala je neprijepornim svjedokom njegovoga rođenja, življenja, tuge, radosti, postignuća, ali, nažalost, i poraza i smaknuća. Dakako, na taj način i svjedokom odnosa čovjeka prema čovjeku. Društvenog odnosa. Fotografija, uistinu, ima složenu, bolje kazano – kompliciranu ulogu i poziciju, o kojoj čovjek nedovoljno razmišlja čak i u nivou – sopstvenog prolaženja i upotrebe fotografije.

        Svojom neupitnom objektivnošću, fotografija je par exellence postala dokazom za i protiv čovjeka. Možemo reći: fotografija je postala bitnim dokazom a tako i uvjetom čovjekovog djelatnog civilizacijskog prisustva. Fotografija je omogućila da čovjek pogleda svoj učinak kao svoje lice u ogledalu ili na fotografiji, filmskom ili video snimku.

* * *

        Osnovna je građanska dužnost: imati uredne osobne isprave s fotografijom i otiskom prsta. Fotografiranje je obavezno u puno situacija. Mature i godišnjice, vjenčanja, rođenja, nerijetko i sahrane, putovanja i odmori, etc. Fotografiranje tokom poziranja, pojedinačnog i grupnog. Tokom lova i ribolova, planinanrenja i jedrenja, sportskih nadmetanja, prilikom odlaska i povratka, u toku bolovanja, službenih unaprijeđenja, odsluženja vojnog roka. Fotografija saobraćajne nesreće sa smrtnim ishodom, s manjom ili većom materijalnom štetom. Fotografija sa suđenja, iz prosekture tokom obdukcije, sa ekshumacija i otkopavanja masovnih grobnica, porođaja, samrtnog časa...

        Fotografija, Fotografija, Fotografija. Otkako postoji, vrti se u krugu istih motiva i s istim ishodom: uhvaćenim i ovjekovječenim odrazima svjetla s ljudskih lica i predmeta. Ali, neporecivo uvijek i svuda, njezino veličanstvo Fotografija.

        Fotografija drage osobe uramljena na radnom stolu ili polici. Ali, ista takva fotografija u novčaniku, ili u najdražoj knjizi pjesama iz koje smo istoj osobi slali ili recitirali stihove. Ali fotografija uvijek i sve više kao osnova sopstvenog pamćenja i poruke drugim ljudima.

        Fotografije u foto-albumu. Porodične fotografije, fotografije dragih osoba i prijatelja. Fotografije sa mjesta uviđaja sudskog istražitelja kao prilog sudskom zapisniku i dokazni materijal. Reporterske fotografije. Ron Haviv. Amel Emrić. Aćif Hodović. Ratna fotografija. Pozorišna fotografija. Turistička fotografija. Studijska fotografija. Tehnička fotografija. Kreativna, ili umjetnička fotografija. Crno bijela i kolor fotografija. Filmska fotografija. Digitalni fotografski zapis u elektronskoj pošti, na internetu kao sadržaj web site-a ili postvaren na laserskom printeru i fotopapiru. Etc. Fotografija označava cijeli jedan svijet življenja i bavljenja. Fotografija čini krug i kozmos sadržaja iz kojeg uvijek izlazimo samo u jednom smjeru.

* * *

        Sakupljanje fotografija jeste pasija i strast, zanosan hobi. Stara fotografija iskrzana i požutjela, uflekana vlagom i memlom u fazi raspadanja, ali, likovi na njoj i njihovi životi intriga su koja produbljuje sakupljačku strast, zahtijeva pojedinosti: potpisivanje imena, odrastanje i školovanje, porodične i bračne, ljubavne veze, život i smrt, pokop... Adi Rifatbegović i njegova sjajna zbirka fotografija koje rekonstruiraju i utemeljuju jedno minulo vrijeme, čuvaju ljude i likove, pridržavaju nebo iznad Bijeljine, faktički, prostorno i vremenski šire prostor ptici i otvaraju, pogledu, razmiču tmicu i sjene u pamćenju.

        Rifatbegovićeva ljubav za fotografiju, nemjerljiva je i stvarna. Toj mogućnosti, Adi se daje bez ostataka, jednako u traganju i pronalaženju novihfotografija, kao i u njihovoj kompjutorskoj obradi, multipliciranju, kompletiranju pratećim podacima – jer, fotografija nosi strašnu potenciju multipliciranja na entu, doduše, ponašajući se tada i kao umjetnost multioriginala. Dakle, jedanput napravljena, fotografija može sezati i dosezati beskrajni niz umnoženih slika istoga sadržaja, ali s varijacijama u tonu i uz prisustvo više ili manje svjetla.

        Stara fotografija, postala je Adijeva strast ponikla iz ljubavi jednog građanskog modela življenja u kojemu je fotografija važan i neprijeporan dokaz o istini prisustva. Kad bi mogli pogledati ovakvu izložbu fotografija, bijeljinski fotografi – otac Adolf von Winterfeld i sin njegov Ferdinand – Ferdo Winterfeld, Vlado Korda, Jože Ključarić i drugi, pouzdano, bili bi veoma zadovoljni, sretni i veseli.* Čak i Historija fotografije u Bosni i Hercegovini do 1918. godine, autora Nikole Marušića, na 97. strani – evidentira Ferdinanda, Ferdu Winterfelda fotografa u Bijeljini, 1905. godine.

        Zbirka fotografija dr-a Adija Rifatbegovića, težišno starih fotografija koje sežu i do 1890. godine, svjedoči o kultu i kulturi fotografije u Bijeljini kao urbanoj sredini, ali i o radu fotografa i činjenici da je fotografija imala svoje mjesto u životu starih Bijeljinaca prije svega, kao nosilac već pomenutog fakticiteta životnoga prisustva i nepatvorene želje da se opstane i za buduće oči, za život koji će doći.

        Na fotografijama su najčešće uglednici, predstavnici vlasti, ulema, sveštenici, veleposjednici, plemići – age i begovi i njihovi nasljednici, ali i sportaši i sportska nadmetanja, arhitektonske cjeline grada, teferiči.

        Neke od tih fotografija su naprosto – fascinantne: urađene kvalitetno i pedantno do savršenstva, kaširane na podlogu od tvrdog papira sa suhim žigom i izuzetno bogatom reversnom stranom, tako da dosežu kvalitet i izgled danas najboljih kreditnih kartica za elektronsku upotrebu u platnom prometu. Bile su to estetski i izradom vrlo reprezentativne – de facto – vizitkarte za privatnu i službenu upotrebu na najvišem nivou, kako mi danas volimo nazivati vrlo banalne plastificirane i najčešće očajno dizajnirane komadiće papira. 

* * *

        Dominantno, u Adijevoj zbirci, riječ je o fotografijama koje su napravili profesionalni fotografi. Njihov rad podrazumijevao je određeno znanje i imao je cijenu koja je plaćana sa zadovoljstvom. Fotografi su uvijek bili cijenjeni i ugledni ljudi koji pristojno žive od svoga rada, ali, koje prati i određena fama i harizma koju je proizvodilo jednako – njihovo prisustvo i građansko okruženje.

        Naime, fotografi su skoro bez iznimke bili ljudi koji imaju posebne prilike u kojima će vidjeti ono što rijetki vide, bilo da je riječ o fotografiji u policijsko-sudskoj istrazi kao dokaznom materijalu, bilo da je riječ o intimi porodičnog okruženja u koje fotograf ulazi po pozivu i bez otpora i kao čovjek prema kojemu domaćin i ukućani imaju puno povjerenje jer su se pripremili za njegov dolazak. To, kao jedno, a drugo je sadržano u samoj tajni fotografskog zanata i nedostupnosti, nedohvatu fotografskih procesa i njihovoga razumijevanja kod većine ljudi. Dakako, u sasvim određenoj mjeri, riječ je o tami i svjetlu fotografskog studija u kojem je fotograf razvijao ploče i negative, umnožavao fotografije, a naklonjen umjetničkoj fotografiji nastojao napraviti čak: ženski ili muški akt, makar tokom posjete kućama za zabavu i razonodu.

        Ili, kad se fotograf nađe na poprištu najrazličitijih fenomena, kataklizmatičnih poplava, potresa i ratnih zbivanja, saobraćajnih nesreća, radnih postignuća, mirovnih pregovora, pobjedničkih parada i mimohoda, izvršenja smrtnih kazni, etc. Fotograf je čovjek koji je uvijek u neposrednoj blizini usuda, pa ga usud – označava sobom.

        Na poleđini prikupljenih fotografija, može se naći obilje podataka, od onih reversnih– koje otiskuje svaka fotografska radnja, suhih žigova i pečata na fotografijama s osobnih isprava i dokumenata, do potpisa i posveta dragim osobama, različitih opaski, pa u nedostatku papira i bilježenju obaveza, dugovanja, pozajmica, rođendana, itd.

        U međuvremenu, u svojih 170 godina postojanja, jedno od najznačajnijih postignuća fotografije jeste, što se fotografija definitivno izborila za pravo na aspekt kreativne, tj. umjetničke fotografije. Naime, kako iza fotografije stoji znatna tehničko-tehnološka uvjetovanost: mehanika fotoaparata, optika objektiva, ni najmanje jednostavna tehnologija dobijanja negativa, njegovog osvjetljavanja, razvijanja, a potom dobijanja pozitiva na foto-papiru, mnogi su bili skloni tu uvjetovanost predstaviti kao nemogućnost da se fotografskim sredstvima i postupkom dobije umjetnost, tj. ostvari kreativna mogućnost, jer, kakva je to umjetnost u kojoj sudjeluje toliko tehničkih i tehnoloških rješenja kao zadatost?!

        Razumije se, pitanje jednako i ima iste elemente kao i: da li čovjek koji tipka na pisaćem stroju ili tastaturi kompjutora – može napisati priču, roman, pjesmu, jer, to je ranije radio pišući guščijim perom, parčetom olova, ugljena, grafita, ili kistom na ručno pravljenom papiru, pergamentu ili koži.

        A, i u ranijim vremenima, radilo se o istoj stvari, pa je pisanje proglašavano vradžbinom. Stvar je sasvim ista i danas, ali, kao i tada, sredstva ostaju sredstva, a umjetnost – umjetnost, makar govorili i samo o primjenjenoj umjetnosti.

        Zato je važno, na starim fotografijama Bijeljine i Bijeljinaca iz zbirke dr-a Adija Rifatbegovića, uočiti, kako su fotografi bez iznimke – znali i vladali osnovnim znanjima i nedvosmislenim zahtjevima klasičnih umjetnosti. Organizirali su fotografiranje postavljajući ljude u nedvosmisleno simetričan poredak, pa i u uvjetima u kojima im nije išlo naruku okruženje, konfiguracija tla, etc. Tada su, podlogu i pozadinu uključivali u organiziranje kompozicije i vizuelizaciju kadra i dobijali fotografije koje zrače ljepotom ljudskih lica i figura, koje isijavaju mir, obilje, blagostanje, zadovoljstvo, životnu i porodičnu sreću.

        Ništa nije prepuštano slučaju. Fotograf je postavljao zahtjeve i fotografirane osobe su se tim zahtjevima povinovale, a fotografije su primjereno vremenu i cilju fotografiranja – bile savršene.

        Dakako, u prvo vrijeme Balkan su s crtačkim, slikarskim i fotografskim namjerama posjećivali tragaoci za zanimljivostima topografske, etnološke, folklorističke, arhitektonske, arheološke naravi. Potom su došli službeni fotografi Austrougarske administracije, a na kraju i fotografi po profesiji, u potrazi trbuhom za kruhom.

        Zanimljivo je, što su to nerijetko, bili ljudi iz viših slojeva, Adolf von Winterfeld – je nedvosmisleno, plemićkog porijekla. Dakako, to se događalo nakon revolucionarne 1848. u Europi – kada je buržoazija razvlastila najveći dio plemstva. Međutim, ovdje je bitno to, što je makar i razvlašteno – plemstvo imalo visokovrijedan kvantum obrazovanja i znanja iz svih oblasti: kulture življenja, književnosti, filosofije, umjetnosti, povijesti, itd.

        Tako su fotografi donosili i puno toga što je preuzimala sredina u kojoj su se zadržavali. Donosili su drugačije životne navike, odijevanje, jezike, a fotografijom su utjecali na likovnu umjetnost, arhitekturu, interijer i eksterijer, etc. Uglavnom, dolazili su kao svoji ljudi i to su ostajali u novoj životnoj sredini, najčešće s distancom prema okruženju – cijeloga svoga vijeka, a eventualnim opuštanjem tek u narednom koljenu.

        Dakle, uz svu neizbježnost fotografije i činjenicu da je fotograf potreban, između fotografa i sredine dugo se zadržavala distanca donekle uvjetovana i neprosvjećenošću sredine i nekom vrstom podozrivosti i strahopoštovanja prema novotarijama koje dolaze iz bijeloga svijeta, kao i prema strancima koji ih donose.

* * *

        Danas, kad postoje i mogućnosti digitalnog fotografskog zapisa, njegovog direktnog uvođenja u računalo i njegove kompjutorske obrade, stvar u vezi s fotografijom uopće, posebno kreativnom, još je i zahtjevnija, a za umjetnika neusporedivo veći izazov. Naravno, tehnička i tehnološka dostupnost tih medija i mogućnosti, do izvjesne mjere otvaraju prostor i banalizaciji i opet vidimo: kako tek pojedini ljudi svoj posao rade uistinu dobro i kvalitetno. Razumije se, time može ovladati samo, uistinu talentiran čovjek. Jer, nije bio ništa manji izazov ovladati kamenom površinom u pećini Altamira i napraviti sjajne slike u odsustvu svih sredstava osim riblje krvi, boje cvjetova, čađi i struganja kamenom o kamen, a potrajati do danas.

        A što je potrebno pa da se to shvati? Pa, samo razlikovati predmete i živa svorenja, bilo bi već dovoljno. Jer, samo čovjeku je data mogućnost da umjetnički dosegne nedohvat sopstvene želje i tako univerzalno.

* * *

        Razumno je cijeniti, kako je vrijednost zbirke starih fotografija dr-a Adija Rifatbegovića ponajvećma u tome, što su fotografije koje su ušle u zbirku – definitivno sačuvane, njihovo propadanje je zaustavljeno, a one su sada pretvorene u informatičke – elektronske podatke, snimljene na diskove i dostupne za upotrebu širom svijeta. Historiju je sve teže lažirati.

        Tako, za ovaj trenutak vremena i svijesti o okruženju, možemo reći kako su na očigledan način živi u Vječnosti mnogi koje samo na fotografijama i prvi put gledamo svojim očima, pa im tako svjedočimo i potpisujemo fakticitet.

        Sasvim ravnopravno, to su: porodica Hanušić, Stari bijeljniski Trg, Salko Okan sa čašicom, Ženski SOKO, Irma i Ferdinand von Winterfeld, Bijeljinski Česi, Bijeljinska Njemica, Prvi bijeljinski jaaz orkestar, Fudbalski klub SLAVEN, Fudbalski klub SEMBERIJA, Fudbalski klub ZORA,bijeljinska: ATIK džamija, Pravoslavna crkva u Bijeljini, Bijeljinska SINAGOGA, Nazif Šaćiragić, Abdulah Pjanić, Preljubovići na odmoru u Rogaškoj slatini, Bajramsko susretanje kod Muradbega Pašića, Osmanbeg Zaimović, Vjenčani list Atife-hanume Salihbegović, Tapija o vlasništvu zemlje porodice Salihbegović, Osmanbeg Zaimbegović sa djecom, Asimbeg Fidahić, Bijeljinski pravoslavni sveštenici, Mustafa Grabčanović, Wilmina ulica iz 1905. godine, Bijeljinsko pozorište 1910. godine, Tekija Halvetijskog reda u Bijeljini, Konak Ali-paše Fidahića, Vodenica na Drini, Sofka – čuvena bijeljinska pjevačica, Hanušića orkestar u Fiskulturnom domu, Skela na Drini, Svadba Muradbega Pašića, Rašida-hanuma Rifatbegović, Derviš Pašić – bijeljinski pjesnik, Osnivači preduzeća ZENIT u Bijeljini, Prvi neboder u Bijeljini, Rušenje ATIK džamije, Bijeljinski KORZO, Biblioteka u Bijeljini – nekad, Hatan – bijeljinski lero, Ženska stručna domaćička škola, Hrvatski SOKO, hfz. Abdulah-ef. Budimlija, Admiral Muhamedbeg Hromić, Hotel Drina, Bijeljinci u Bošnjačkoj regimenti, Opštinska zgrada u Bijeljini 1898. godine, Huska Osmanović – poslastičar, Sokolski dom 1938. godine, Žitna pijaca, Rifatbegovići na odmoru u Rogaškoj slatini, Rifatbeg Rifatbegović, Prvo vatrogasno društvo u Bijeljini, Gradska kafana u Biijeljini 1928. godine, Sresko načelstvo, Kantardžića ulica u perspektivi, Ljudi koji izlaze nakon klanjanja džume iz Salihbegovića džamije, Tevhid u Krpića džamiji, Zanatlijsko pjevačko-tamburaško i diletantsko društvo Bijeljina, Zineta-hanuma Fidahić, Džamija JANJICA, Sportski klub ZORA, Katolička crkva, Trgovačka škola, Bijeljinski Nijemci, Sejdo Hadžijahić – policajac, Asim-beg Fidahić, Izetbeg Salihbegović – opštinski načelnik – 1012. godine, Opštinski činovnici – 1938. godine, Dvadeset godina fudbalskog kluba RADNIK, Huso Trbić popravlja krst na tornju Pravoslavne crkve u Bijeljini, Trg Franje Josifa – 1898. godine, etc.

        Kulturalno i kulturološki gledano, vrijednost ovakvih zbirki fotografija i dokumenata – neprocjenjiva je. Kultura, uopće uzevši znači i podrazumijeva kontinuitet življenja, opstajanja, djelatnog prisustva, međuodnosa i razvoja u određenom prostoru, te dokaze o tome. Živi ljudi to nose kao imanentan sadržaj, ali, materijalni dokazi – kao u ovom slučaju fotografije, sasvim su druga stvar, Svaki diskontinuitet, onemogućava svijest i spoznaju kulturalnog pamćenja, iskustvo bića i korpusa. Problem je jednako pukog fakticiteta i psihološke naravi. Ovakve zbirke omogućavaju rekonstrukciju i osnaživanje pamćenja o sebi i drugima, ali i čuvanja i prenošenja kroz prostor i vrijeme na nesvosmislen način.

        Cijeneći stvarnost karakteristične, međusobne kulturalne uvjetovanosti bosanskohercegovačkog znaka i njezin neporeciv značaj, a tako i značaj svakog dokumenta koji svjedoči o životu, smisao zbirki dokumenata još je i veći i nesaglediviji i one, kad su već zasnovane, naprosto vape za daljim istraživanjem, što boljom popunom, detaljnim i brižljivim opisom i serioznom analizom prikupljene građe.

Svaka čast i poštovanje dr-u Adiju Rifatbegoviću i njegovom predanom i uspješnom sakupljačkom radu koji nam faktički produžava pamćenje i podupire svijest o kontinuitetu života i prisustva.

        05. 12. 2005.                             Atif Kujundžić, književnik