* * *

Bismillahi-r-rahmani-r-rahim.

* * *

        Džamije su objekti koji se vide izdaleka. Muezzinov glas sa munare – najdalje se čuje. Ako se iz Meke krene s glasom muezzina, brzinom zvuka može se obići zemaljska kugla i nastaviti kruženje zauvijek, s njegovim pozivom na molitvu u istom vakat namazu. Tako može potrajati vječnost bilo kojeg vremena i poziva na vakat-namaz. Dakle, bilo kojeg doba dana, ali i spoznaja da je sve počelo Njegovim Činom Odvajanja Svjetla i Tmine i da baš na taj način Vječnost traje.

        Pred nama je fotomonografska knjiga o tuzlanskim džamijama i minaretima, o pozivima na molitvu Svevišnjem i našim džematima.

* * *

        Druga stvar koja izgleda dovoljno važnom da se i u ovakvom trenutku i kontekstu istakne jeste, da su muslimani narod Knjige, a u neposrednom primjeru i iskstvu, da su Bošnjaci narod knjige sve više. Parafrazirat ću, a to sam već pominjao kao neporecivu istinu koja me se svojevremeno duboko dojmila. U jednom teškom trenutku minuloga agresijom nam nametnutog rata, tu istinu izgovorio je Reis-ul-ulema, prof. dr. Mustafa ef. Cerić, rekavši: Muslimanima je kao narodu Knjige uvijek bilo onako kako su se odnosili prema Knjizi. Malo je tako dubokih, snažnih i jasnih istina koje se uopće mogu reći o Bošnjacima muslimanima.

        Možemo primjetiti kako je odnos Bošnjaka prema knjizi općenito sve bolji. Dakako, to mijenja Bošnjake na način kako im i Knjiga Časna nalaže, a da bi im i Stvoritelj Svega bio na pomoći.

* * *

        Fotomonografska knjiga Tuzlanske džamije jedna je od takvih knjiga. Čini se, da bi najveći broj naših naseljenih mjesta umirao u sivilu i tišini životne arhitekture kad ga ne bi nadvisivale munare, kad se sa njih ne bi čuo ezan, kad ne bi blještali zidovi džamija i kupole presvučene bakrom, a bljeskali alemi u visini. Jednako je lijepo naići na stare, kamene, ali i one građene od ćerpiča, bijelih duvarova i drvetom obložene i pokrivene džamije, sa drvenim verandama i munarama koje škripe na vjetru ili dok se kroz njih penjete da biste bacili pogled na okolinu sa šerefe.

        A na šerefi, obiđete pun krug i, kao ni sa jednog drugog mjesta vidite kako su ljudi izgradili svoje stanište, svili svoja gnijezda i dobar mir, Božjem Miru sličan, kao da se sa neba spusti i uđe u čovjeka, i puno, naizgled nepomirljivih stvari samo od sebe dođe na svoje mjesto. Čovjek osjeti da je mali, a majušnost je dobra mjera u Jednoći Božjeg Postojanja.

* * *

        Tuzlanske džamije, fotomonografija – kao iscrpna knjiga o postavljenoj temi, sasvim je primjereno sklopljena s puno ljubavi i nastojanja da bude jednostavna, jasna, lijepa, interesantna, a opet nenametljiva i prijemčiva, draga svima kojima dođe u ruke, pa i onima koji nisu muslimani, jer je istinita i neporeciva i kao takva nepretenciozna, bez namjere da izgledom zasjeni i da se monumentalnošću ili kakaogod nametne. To je lijepo i uspješno napravljena knjiga koja privlači i intrigira od svoje naslovnice tonirane u nježnim zelenim nijansama koje odmaraju oči i privlače ruku da je uzme, otvori i s pažnjom razgleda do posljednje bijele strane koja može poslužiti i za obiteljske zabilješke.

* * *

        Proces dobijanja ovakve i knjige ovoga kvaliteta, nije jednostavan, jer podrazumijeva uključivanje većeg broja ljudi, različitih autora i poslenika, te njihovu organizaciju prema određenim namjerama i ciljevima. Ideju, osnovnu zamisao o ovakvoj knjizi iznijele su i oživjele fotografije Mustafe Terzića još prije dvije godine izložene za Dan džamija u Galeriji Bosanskog kulturnog centra Tuzla.

        Džamije jesu najvidljiviji objekti u džematima, ali to uopće ne znači da ih je zbog toga jednostavno snimiti, pa se puno pričalo sa Mustafom Terzićem kako je uopće uspio snimiti neke od njih, kad svi znaju da oko njih nema praznog prostora, da im je prilaz i pogled na njih zakrčen razno-raznim izlišnostima koje se na fotografiji ne trebaju i ne smiju vidjeti. Da je ponekad trebalo danima čekati da neko ukloni ostavljeni automobil koji bi kvario fotografiju.

        Ali, Mustafa Terzić se tome dao i uznastojao i uspio i sve fotografije vanjskog izgleda su skoro besprijekorne, makar i Mustafa ne bio nekima od njih zadovoljan. Naime, Mustafa Terzić je čovjek koji se bavi kreativnom fotografijom i njegovi kriterijumi su vrlo zahtjevni i visoki. Riječ je o tome da Mustafa nije želio dobiti čudesa izvitoperenih vertikala s pomoću dobre fotografske opreme  i moćnih objektiva. Njegova želja je bila da dobije takve fotografije džamijskih objekata da ih čovjek jednako vidi u prirodi na slici. Treba mu odati priznanje da je uspio u tome i da je njegov doprinos ovoj knjizi stvaran i visoko kvalitetan.

* * *

        Na drugoj strani, Sevret Ćehajić, meni osobno nepoznat kao fotograf, što je, dakako i krajnje sporedno, obavio je izvrstan posao kad je riječ o džamijskim interijerima. Ćehajić je uspio fotoaparatom ući u intimu džamijskih prostora i snimiti baš ono što ih čini džamijom – njihov mir i svjetlost koja čeka da udje u čovjeka kad zanijeti vakat-namaz.

        Dojmljiva je unutarnja toplina džamijskih prostora, ona odiše jednostavnošću baš kao iskrena i predana molitva Svevišnjem u toku namaza koji se u džamiji obavlja. Sevret Ćehajić je snimio svjetlost koja izvana dolazi kroz prozore i blago padajući oživljava boje na prostirci, čiste zidove, rezbarene pojedinosti u mihrabu i na minberi.

        Ima nečega duboko dirljivog kad vidimo kako u skromnijim uvjetima graditelji džamija i džematlije nastoje svemu dati lijep i dostojanstven izgled, pripremajući mihrabi minberu gdje će imam zanijetiti namaz ispred džemata, odakle će se obratiti hudbom svojim džematlijama. Fotografirajući interijere tuzlanskih džamija, Sevret Ćehajić je uspio posredovati i donijeti tu, toliko značajnu atmosferu za naše džamije. Kaligrafski ispisi kur'anskog teksta – levhe, ornamentika i skromni ukrasi interijera – postavruju se kao dubok ljudski mir u čovjeku koji je odan Svom Stvoritelju i vjeruje bez šuhve.

        Bez sumnje, Sevret Ćehajić posreduje njemu smisleno i medijski vrlo blizak prostor i čini to odmjereno i prikladno.

* * *

        Nakon Uvoda, fotomonografija Tuzlanske džamijenastavlja se odjeljkom O nastanku tuzlanskih mahala i džamija u njima, podacima mr. Kemala Bašića. Za svaku je pohvalu, a ni najmanje nije bilo jednostavno prevesti, grafički i likovno trojezično donijeti cjelokupan tekst: na bosanskom jeziku /autor nije potpisan/, na arapskom jeziku – u prijevodu Vehida Ibiševića i engleskom jeziku – u prijevodu Amile Hasanspahić, naporedo, a nenametljivo i odmjereno. I inače, tekst je napisan s izuzetnom mjerom i svođenjem na neophodne informacije. Dizajneri, Adnan Ćorić i Abdulkadir Hasanagić svemu su dali izvanrednu grafičku i estetsku mjeru, što moramo priznati, nije česta pojava kod našega svijeta.

        Džamijski objekti razvrstani su prema periodima gradnje: Osmanski i austrougarski period /8/, Period jugoslavenske državne zajednice/11/ i Novi period /12/, ili ukupno – /31/ tridesetjedna džamija. Tekst na bosanskom i engleskom jeziku dat je na lijevoj strani uz fotografiju vanjskog izgleda objekta, a tekst na arapskom jeziku – dat je na desnoj strani uz kolaž fotografskih detalja koji prikazuju interijer – što je vrlo lijepa mudrost, jer tekst na arapskom jeziku kao molitva i izgovara se u unutrašnjosti objekta, a i piše se s desna ulijevo.

        Kao raritet u gradnji džamija Tuzla ima Atik Behram-begovu ili Šarenu džamiju građenu u maurskom stilu, prvobitno potkupolnu, kojoj je preko puta /danas s druge strane skvera/ bila i Behram-begova Medresa. Inače, u tonjenjem poharanoj arhitekturi grada Tuzla, u istom – maurskom stilu živi još i obnovljena Stara gradska česma.

        Tri džamije imaju drvene munare, jednoj je munara /vjerojatno drvena/ obložena limom. Tuzla ima deset potkupolnih džamija novije gradnje, s raznoraznim stilizacijama na ulazima, munarama, npr. tri šerefe na munari visokoj 40m u džematu Ševar, dvije šerefe na munari džamije u džematu Simin Han, dvije munare visoke po 28m na najvećoj tuzlanskoj džamiji Princ Abdullah, u džamiji Behrambegove Medrese, arhitektonski suvremene izvedbe i kockastog oblika sa kupolom od stakla i suvremenih materijala, može klanjati oko 1.000 klanjača. Džamije su uvijek pravljene u mahalama i mahale su izgrađivane oko džamija, što je nerijetko, međusobno uvjetovalo i naziv mahale i ime džamije.  

        Etc.

* * *

        Doista, sve nove knjige nas raduju, ali fotomonografija Tuzlanske džamije uspjela je u cijelosti u svome osnovnom nijjetu: da prikaže stanje stvari kad je riječ o džamijskim objektima, ali je uspjela otići i korak dalje: donijeti sve osnovne podatke iz kojih se vidi kako su građene, koliko je gradnja trajala ponekad vrlo dugo, kako su džematlije bili istrajni u svome nastojanju, kako su se gradnji svojih džamija, bez sumnje, ponekad davali i preko svojih mogućnosti, kako, ustvari, svoje džamije vole, o njima brinu kao objektima koji su čuvari njihovih duša, njihovih najintimnijih želja kazanih u molitvama, njihovih nastojanja u vjeri i obraćanja Stvoritelju Svega.

        Sve čestitke zaslužuju Medžlis Islamske zajednice Tuzla i pomenuti autori, i pouzdano, jedan broj skromnih ljudi koji su radili a ne vide se u knjizi. Ova knjiga, na doista odmjeren i dostojanstven način prezentira i karakterističnu kulturu islama u BiH, ali i kulturu knjige, karakterističnu kulturnu mjeru koja se postvaruje kao ljepota. Naime, iako u luksuznom formatu 25,5 x 25,5cm, tvrdo uvezana – šivena, printana u koloru, s kolor ovitkom preko tvrdih korica, ona se ne nameće se skupocjenošću, već ljepotom mjere i realnošću svoga sadržaja.

* * *

        Konačno, ovu knjigu printao je sarajevski Bemust, kuća na dobrom glasu, pa je knjiga i kao robni proizvod skoro savršeno napravljena i čovjek je s radošću uzima u ruke, lista, razgleda i čuva kao dragocjenost – što i jeste.