** *

Bavljenje umjetnošću bez stvarne vjere u Stvoritelja Svega

predstavlja oblikovanje osobne praznine

i formu bez stvarnog sadržaja i smisla.

Z. D. S.

* * *

        Prihvatimo li okolnost kako smo samo instrument Božje Volje kojemu je tek, ostavljena sloboda da slijedi od Njega dobijeni dar, sasvim jednostavno ćemo razaznati i ustanoviti, jesmo li doista dostojni Njegove Svemilosti i osobne, velikodušno nam date prilike.

        Bez traga sumnje možemo ustvrditi kako je Natalija Cimeša izvrsna slikarica. Talentirana i obrazovana, misaona, inventivna i kreativna, snažno humanistički nadahnuta. Njezin susret sa sakralnim motivom u slici, doživljaj je vjere i Boga u sebi. Tijelo Isusa Krista umjetnica jasno vidi kao putBožje Volje. Ona ljudski osjeća Kristovu bol, a njegovu patnju doživljava kao poniženje ljudskog tijela, i, čovjekove pojave u ovozemaljskom životu, općenito. Umjetnica se duboko i snažno, inventivno i kreativno propituje o pojedinostima i smislu Kristovog stradanja.

        Tijelo Isusa Krista Nazarećanina modro je na slikama Natalije Cimeša. Modro od neljudskog mučenja, doživljenog bola i karakteristične ljudske patnje. Slikarica zna kako svaki čovjek mora prijeći svoj križni put. Crtež Isusovog tijela na slikama i u mozaiku, u dijelovima i cijelosti, oblikovan je osjećanjem bola u njegovom namučenom tijelu, izvijanjem ljudskog tijela u bolu i patnji. Crteži glave i izrazi Isusovoga lica izvrsne su estetske studije ljudski doživljenog bola i patnje. Mozaik je likovna mogućnost umnožavanja nanijetih mu ozljeda, bola, muke i stradanja u svakoj ćeliji napaćenog ljudskog tijela prije klonuća. Mozaik je za likovno elaboriranje ove teme vrlo primjerena tehnika.

        Tek pieta, slika nakon skidanja Isusa s križa, donosi zeleno-plavu inačicu i ovaploćenje Kristovog bolnog stradanja u njegovom ljudskom i smrtnom tijelu i, biva nam jasno, zašto se oduvijek, ili da kažemo u mjerenju vremena po Kristu kaže: plav i modar od bola, zelen od stradanja. Crtež po sebi i crtež u osnovi slike i mozaika ima sva obilježja rafiniranog i snažnog artizma i lijepih iskustva dekorativnih umjetnosti, posebno zidnog slikarstva. Ovakve slike mogu biti i izvanredni vitraži.

        Doista je impresivno kako slikarica oblikuje i na crtežima, slikama i mozaiku donosi tijelo Isusa Krista. U sasvim određenom smislu to je i anatomski gledano, savršeno razumijevanje tijela u bolu i grču, u patnji. To je tijelo razloženo iskušenjem bola na svoje sastavne dijelove. Kristove šake i stopala, prsti na rukama i stopalima su sami nervni završeci koji vrište bolom i nekontrolirano se izvijaju u nemoći da se bolu otmu i oslobode patnje kojoj je tijelo izloženo. S obje strane Kristovoga tijela, na rastojanju, umjetnički suptilno, a primjereno osnovnoj zamisli i estetskom biću slike, u teksturi slike odloženo je sivilo ljudske ravnodušnosti, u vidu praznih ljudskih lica i pogleda koji banalno i radoznalo zijaju, ravnodušno prate Kristovo stradanje na križnom putu, nerijetko i sa zluradošću.

        Tijelo Isusa Krista napeto u bolnom grču i samrtnoj patnji samo sobom tvori križ. Glava mu pada, lice nestaje ispod rasute kose, njegova bit biva izjednačena s njgovim bolom. To nije isposničko i usukano tijelo kao kod Velaskezovog Krista na križu, niti je to, kao maneken izvijeni, lijepi i mišićavi El Grekov Krist na križu sa ktitorima, to nije ni u skidanju s križa još uvijek moćna i mišićava ljudska konstitucija kao na Rubensovoj slici Skidanje s križa, niti savršeno oblikovano tijelo Isusa Krista, također na Rubensovoj slici Probadanje kopljem, kao ni već mrtvo, a još uvijek lijepo tijelo na slici Van Dajka Plač nad Kristovim tijelom, to što slika Natalija Cimeša – to je elementarna patnja bespomoćnog ljudskog bića ovaploćena u namučenom tijelu Isusa Krista.

        Tajnom senzibiliteta osobnog dara, stvarnih znanja i visokog artizma, slikarica umjetnički doseže ljudsko poimanje bola kao paradigmatičnog stradanja u fizičkoj patnji bića i tijela Isusa Krista. Ona se zaustavlja na tom mjestu, umjetnički odložena u sekvencu križnog puta, u svoja promišljanja, studije, crteže, mozaik i slike kao neporecivo svjedočenje o tome. Umjetnica ne postavlja pitanja i ne nameće odgovore o tome čemu je i kako naučavao Isus Krist i, da li je njegov mučenički put u čovjekovom tijelu osmišljen i postvaren i kao dosezanje Boga i Nagrade Njegovom Milošću.

        To je ono što bismo trebali znati i sami.

        Umjetnica je angažirano i djelatno zastala na mjestu, na kojem umjetnički i estetski dakle, staje u zaštitu digniteta ljudskog tijela nasuprot svekolikoj njegovoj bolnoj izloženosti i mogućnostima njegovoga povrjeđivanja. Razumno je vidjeti i kako je na taj način, definitivno, slikarica stala u odbranu Kristove žrtve i njegovoga stradanja koje treba biti nauk čovječanstvu i tako, zaštita ljudskog tijela, općenito i zauvijek – kao dio neporecivog i strašnog, Isusovog osobnog iskustva.