* * *

        Zapravo, nikad se nije dogodilo zlo, a da općenito shvaćeno, samo sobom nije objelodanilo i spoznaju o svekolikom besmislu i izlišnosti svoje pojave. Svejedno, zlo se događalo i događa, uvijek i iznova unesrećuje ljude i nagrđuje lijepo ljudsko lice, satire čovjekovu nadu, vjeru i ljudski san o dobroti. Sasvim izlišno,  dakle, zlo udara na najslabije, najbezazlenije i najnevinije, na najnezaštićenije i najbolje među ljudima, u čovjekovom biću i životu. I, na taj način, što je posebno interesantno, preko najnevinijeg u čovjekovom biću, zlo se prenosi i u budućnost.  

        Pledoaje za svoju knjigu dokumentarne proze pod naslovom Majstori mraka, Jusuf Trbić je ispisivao na vrijeme, 1991. – 1995., a objavio 2005. godine kao knjigu publicističkih tekstova pod naslovom Gluho doba. Ta knjiga je sjajno pokazala kako je Jusuf Trbić u svim pojedinostima svoga viđenja stvari i pojava imao pravo. Zapravo, imao je pravo u svakom slovu, riječi i pravopisnom znaku, baš kao i u svome osjećanju života i događanja. S njegove strane svijeta sve se uvijek vidjelo kao na dlanu, a izlišnost zla i zlodjela – posebno.

        U Trbićevom Gluhom dobu, krvav i zločinački posao obavili su Majstori mraka. Jasno, kako je razaznao gluho doba u poznoj i mrkloj noći, Trbić i nedvosmisleno identificira majstore mraka – izvršioce zločina genocida u Bijeljini i Semberiji, tj. one spodobe koje gluho doba noći koriste za svoju gnusnu zločinačku rabotu, za svoja zlodjela.

* * *

        Bijeljina je paradigmatično mjesto genocidnog projekta i na najbolji način svjedokom događaja koji razobličavaju snage koje su generirale, planirale i izvršavale genocid tokom rata 1992. – 1995. godine. Bijeljina je kardinalno mjesto i primjer provedbe monstruozne zamisli na način da se vidi ogoljena planirana i provedena namjera počinitelja genocida, mada u gluhom dobu noći kada sve spava i kada niko ne čuje i ne vidi upravo ono što narodno pamćenje stavlja u sintagmu: gluho i ćoravo bilo!

        Gluho i ćoravo bilo u Gluho doba, jeste genocid i jeste rabota Majstora mraka. Inzistirajući na leksemama: gluho,doba, mrak, majstor, Trbić se mudro naslanja na potentnost njihovoga a njemu bliskog smisla, čiju je semantiku oblikovalo dugovjeko i mučno iskustvo opstajanja i preživljavanja naroda, zlu usprkos.

        Naime, i Trbićeva pjesnička knjiga pod naslovom Mrakom počinje dan /2005./, počinje od istog leksičkog i semantičkog čvora smisla i značenja, a tematizira isti, začarani krug zla i čoveka ostavljenog u kolopletu zločinačkog bezumlja. Trbićeva pjesnička knjiga se riječju dan u svome naslovu već, uzdiže iznad slike zla kao optimistična apoteoza neupitne vjere u pobjedu dobra.

        Ali, moćna pjesnička ideja, mada je sama bit Trbićeve izvrsne pjesničke knjige, u jednakoj mjeri kao i bit tematiziranih događaja, samo je jasna i nedvosmislena humanistička vizija koja emanira i lebdi iznad krvave i bolne stvarnosti. Život je nešto drugo. Zato je i bila neophodna Trbićeva treća knjiga Majstori mraka, koja, usprkos obimu od preko 500 strana i stotinama izjava potpisanih svjedoka, ne iscrpljuje podatke o počinjenom zlu i zločinu i izvršiteljima genocida.

* * *

        Svakako, riječ je o tome da Bijeljina nikad nije bila u zoni ratnih dejstava, niti je po sili ratnog ambijenta trebala imati i trpjeti posljedice, a kao takva posebno ne, doživjeti i brutalno etničko čišćenje – pomjeranje stanovništva. Na ovom mjestu treba imati uvidu, kako je sintagma etničko čišćenje – smišljena kao eufemizam za genocid. A, na najstrašniji način Bijeljina, Janja i Semberija doživjele su upravo genocid. Egzekutori su prema detaljno pripremljenom planu, iz dana u dan, preciznije: iz noći u noć, praznili kuću po kuću. Cijele obitelji. U pravilu, mlađe, imućne i ugledne su odvodili u koncentracione logore, premlaćivali ili ubijali, a stare, slabe i djecu progonili, uzimajući im pri tome cjelokupan imetak i posljednji pfening.

        Bijeljina se, dakle, pojavljuje kao sasvim ogoljen model izvršenja genocidnog projekta radi oživljavanja rigidne zamisli o Velikoj Srbiji i svim Srbima u jednoj državi. Genocidni projekat se, prema modelu koji je izgradio Leo Kuper, odvija u najmanje šest očiglednih faza*, koje za ovu priliku samo kompletiramo najopćenitije poznatim podacima o genocidu u BIjeljini, Semberiji i BiH:

        01. Delegitimizacija potencijalnih žrtava, koja omogućuje legitimiziraciju genocidnog procesa, a koja se sastoji iz tobožnjeg straha od/zbog raspada bivše države, od optužbi za secesiju države, od brige za svoje sunarodnike u dijelovima države koja, ustvari, već ne funkcionira, a što sve skupa, unaprijed opravdava svaki postupak njezinih dušebrižnika i jedinih zaštitinika.

        02. Demonizacija, je izvedena serijom optužbi, na račun Slovenaca kao austrougarskih konjušara i osvedočenih kukavica, na račun Hrvata kao ustaša, kukavica i počinilaca genocida nad Srbima, na račun Muslimana kao poturica i izdajica pradedovske vere i vekovnih srpskih neprijatelja, na račun Makedonaca i Albanaca kao nepostojećih naroda, etc. Krajnje nehumana, morbidna propagnda i snaga raspoloživih medija stavljeni su u funkciju demonizacije budućih žrtava genocida i svrhu njegovoga provođenja i opravdavanja.

        03. Razoružanje budućih žrtava genocida izvedeno je dosljednim izuzimanjem vojnih evidncija i dokumenata unutrašnje organizacije i sistematizacije Teritorijalne odbrane po općinama kao i pripadajućeg joj naoružanja, uz istovremeno naoružavanje Srba i nagomilavanje efektiva Jugoslavenske armije, dominantno na prostorima Bosne i Hercegovine. Tome je pogodovala latentna masovna genocidna psihoza proširena ratnom propagandom na osnovu poznatog inepostojećeg Memoranduma, a koju su provodili srpski intelektualci dominantno okupljeni u SANU. Jovan Rašković je imao inicijativu u pronošenju teze o Srbima kao nebeskom narodu koji ima moć da drugima nametne svoju volju i vladavinu.

        04. Dehumanizacija je izvršena stvaranjem koncentracionih logora u koje je, kao u sabirne centre koncentrirano prognano  stanovništvo namijenjeno žrtvovanju, a sasvim primjereno genocidnom stilu mišljenja rasiste i specijaliste za grupnu psihoterapiju – Radovana Karadžića, apologetski podržavanog od drugog psihijatra iste specijalnosti – Jovana Raškovića. /The Independent, 1993., Karadžića predstavlja kao: doktora, pjesnika, monstruma, tj. kao čovjeka s apokaliptičnom mesijanskom vizijom o svojoj ulozi u povijesnim događajima/.

        05. Destrukcija je izvršena oprobanom genocidnom praksom suspendiranja svih ljudskih prava i društvenih pravila života, kao  i svakog reda osim onoga koji propisuje agresor, a kojemu je ostavljeno na volju da propisuje i na svoju ruku primjenjuje propise. Srpski koncentracioni logori nisu sasvim uspjeli ispuniti svoju svrhu, jer su zatvarani pod pritiskom svjetskog javnog mnijenja, UN-a i NATO-a, posebno nakon izvještaja Tadeusza Mazowieckog, u jesen 1992. godine.

        06. Poricanje genocida, koje je sistematski i in continuo još u uvijek na djelu, predstavlja najcjelovitije i najsveobuhvantije izvedenu mjera genocida koja ne da istini na vidjelo, a iza koje su stale sve institucije agresorske strane po obustavljanju ratnih dejstava. Oštećena strana je natjerana u laž i ilegalu, tako su obespravljenošću prema istini svoje pozicije, svi usmrćeni i oštećeni – ubijeni i oštećeni i po drugi put. U cijeloj priči, uloga međunarodne zajednice je često cinična i nečasna do mjere, pa je svojim prisustvom upravo omogućila izvođenje genocida u BiH.

        Činjenica, da su poslije izvršenja zločina počinitelji zlodjela institucionalno zaštićeni, pridonosi, pa su institucije p/ostale zarobljene njihovim zlodjelima i funkcioniraju u nivou njihovih interesa, a tako iste i kao sistem društvenog organiziranja i vršenja vlasti bivaju direktno suprotstavljene svakoj mogućnosti napretka i razvoja bh. društva. Cjelokupna slika funkcionira tek kao zaleđena slika ili status quou trenutku zaključivanja Dejtonskog sporazuma i, ni poslije /12/ dvanaest godina, ne pokazuje tendenciju promjena nabolje.

* * *

        Trbić je pjesnički istinoljubiv i novinarski radin čovjek, a njegova knjiga je provrazredna postmodernistička varijacija dokumentarne proze s obiljem fragmenata i autentičnih izjava iza kojih stoje živi i mrtvi ljudi svojim životima, pamćenjem i svjedočenjem, sa svojim imenima i prezimenima, svojim DNK iz krvne slike, osobnom i obiteljskom tragedijom koja se zrcali u njihovoj smrti.

        Nažalost, u knjizi Jusufa Trbića izjave preživjelih nisu puka postmodernistička citatnost koja podupire konstruiranje književne fakture u nivou autorske zamisli. Po svojoj autentičnosti i sadržaju koji izaziva  nevjericu, ove izjave su fragmenti same slike monstruozno konstruiranog i minuciozno izvođenog zločinačkog projekta nesagledivih razmjera – koji, sada, kad su uvedene u knjigu – dekonstruiraju.

        Događaji u BiH tokom rata 1992. – 1995. godine, već su i sociološki gledano definirani kao Postmoderna i genocid u Bosni**. Stilska formacija postmoderne koja desetljećima dekonstruira modernu s namjerom da oslobodi inventivne ljudske potencijale i osvoji nove slobode umjetničkog angažiranja, u knjizi je dobro shvaćeno, oslobodila je i monstruoznog zloduha – majstore mraka– koji će počiniti neviđena zlodjela.

* * *

        Trbićeva knjiga Majstori mraka, pružena je ruka istini,  pomirenju i suživotu. Bez ovakvih knjiga i principijelnog svođenja računa, nije moguće zanoviti, niti stvoriti nikakav novi odnos. Osim toga, knjige su tu, da traju i svjedoče zauvijek, a tako i da budu veće od nas i našega nauka. Trbićeva knjiga je izvrsna ljudska inicijativa za svaku pamet i ljudsko poštenje, za sve istinoljubive i humane, za bolju budućnost svijeta. Ona je blistav primjer, kako se može biti čestit, ljudski hrabar, otvoren i nepristrasan u mučnom i prijetećem ambijentu koji je ozračen velikim zlom. Zlom koje na sebe ne može preuzeti niko osim počinitelja zlodjela. Zločinci nisu niti jedna nacija, inače, nacije bi mogle biti i zločinačke! Zločinci su po prirodi počinjenih zlodjela – svi ista nacija i tako su po osnovu svojih nedjela – apsolutna manjina među nacijama, vjerama i ljudima, kojima moraju odgovarati za zlo koje su im učinili.

        A to je ono najmanje što su ljudi uvijek dužni ljudima.