Slikarica Alma
Krašić prošla je više razvojnih faza koje je moguće razaznati i pratiti kao, po
obimu i načinu artikuliranja različite a obimne cikluse slika. Nesumnjivo, u
prvoj fazi bila je pod utjecajem, pa je čak poželjela i oponašati svoga
učitelja.
Međutim, u odnosu na karakterističan
opori kolorit i njime definirane energetske apstrakcije Rahmana Šabanovića,
koje su kompoziciono i u detalju sazdane od četiri osnovne boje, Almu Krašić
zatječemo u plemenitom slikarskom poslu amalgamiranja osnovnih boja, koje na
njezinim slikama kao izlazu, teže tanjim i lazurnim namazima. Tako, Alma u
slike unosi znak osjećajnosti i osobnog doživljaja svijeta, tragove svoga sna o
njemu.
Veće monokolorističke površine, koje
možemo vidjeti kod Rahmana Šabanovića, Alma Krašić pretvara u decidno
izdijeljen, skoro imažinističkiusitnjen i obojen asocijativni prostor, u kojem se pojavljuju i figuralni
akcenti.
U prvi mah, Alma Krašić sugerira
figuraciju tek ovlašnim vertikalnim i horizontalnim naznakama kompozicionog
organiziranja prostora slike u nivoe, planove i perspektivu, što plamtećim i
lazurnim namazima boje daje sasvim nov, za njezinu osobu karakterističan
smisao, pa slike postaju urbani i ruralni pejzaži koji bljeskaju crvenom, žutom
zelenom i u kojima se samo plava boja javlja kao konstanta smiraja.
Očigledno, to i jeste mjesto na kojem je
Alma Krašić već definirala i svoju poetičku, tj. slikarsku mogućnost i rastala
se od učitelja sa kojim je koloristički rasla.
U narednom koraku, koji je u dosadašnjem
slikarskom radu Alme Krašić estetski i najznačajniji, zatječemo slikaricu koja
svojim kolorističkim iskustvom kreće iz sredine/bijeline papira i platna.
Vrtložeći energetskim poljem boja i kao osvrćući se oko same sebe, Alma Krašić
ostvaruje vrlo zanimljive figuracije koje se, što je posebno interesantno,
estetski postvaruju, izvrsno izgledaju i stvarne opstaju na bijeloj površini, u
polju/prostoru slike.
Ta okolnost sugerira da je slikarica
došla do nivoa artikulriranja sopstvenog ikoničkog
bića koje sada, na slikama ostavlja svoj znak, kao fakat o tome da je na
konkretan način u njezinom dosadašnjem razvoju – na nju i njezinu likovnu
težnju svojim zadatostima djelovao svijet.
Činjenica, da se Almino slikarsko
znakovlje pojavljuje na čistoj bjelini, u slikarski i estetski odmjerenom
odnosu sa njom/bjelinom, sugerira i stvarnost njezine estetske mjere, pa i
budućnost slikarice koja konačno kreće iz
same sebe i slika sobom. Naime,
mislimo kako je zahtjevno sebe pretvoriti u znak, a svijet u bjelinu i, kako to,
ne zazirući, može samo stvarna umjetnička priroda i već stasala samosvijest.
Sve što će postići i postati slikarica
Alma Krašić, pouzdano, bit će samo njezina osobna stvar, tj. stvar njezinoga
rada i davanja slici. Naime, sve prethodne radnje i postupke obavila je na
evidentan, kvalitetan i slikarski relevantan način.
