Sve što Čovjek uistinu jeste, pamćenje je o sebi i drugim ljudima. Dakle, o
zadatostima ovoga svijeta makar ih dobrim dijelom čovjek i sam proizvodi.
Utoliko prije, što tom pamćenju, nerijetko, drugi ljudi daju oblik i savim
određuju mjeru. Nerijetko, daju mu sadržaj i smisao. Čovjekovo pamćenje, češće
odražava nemilosrđe, nego li miloštu. Čovjek je, naprosto, sopstveni prostor u koji
odlaže sve to što mu čini put i priliku. Sve to što ga uistinu čini. Svoje
nasljeđe, kulturno prije svega, a svesa sviješću kako je bitno. Čovjek je odlagalište samoga sebe u sebi, mada se
nikako ne odriče želje da potraje i u drugima. Ali, to je samo druga strana
iste stvari.
Dok je živ, Čovjek može zatomljavati mnoge funkcije i porive, ali pamćenje:
Ne. Ako i pokuša, onda se to svodi na: OVO, želim zaboraviti! Tako, TO, samo
još bolje pamti. Dobre stvari i događaji izranjaju u sjećanju kao prostor koji
smo prošli bez svijesti o njemu i sebi. Kao ostrva, kao maglai
mjesečina. Osjetljiv i ranjiv kako već jeste, Čovjek je izgleda prije
svega: zlopamtilo.
Ma kako dobronamjerna, šala na stranu! Čovjek je opstao kao mučno iskustvo
na strani Njegove Svemoćne Dobrote i zato mu je toliko nedostižna sreća. I tako
traje. I, ne pristaje mu da ponavlja zla, koja su mu se već dogodila. Čovjek je
odlučio opstati. Zato postupa funkcionalno. Manje ili više vješto. Koristi
svoju sposobnost pamćenja. I, prisjeća se po potrebi. Zanemaruje mnoge značajne
stvari u sebi i okruženju, ali iskustvo – rijetko. U principu, iskustvo je
sadržano u svakom čovjekovom postupku, posebno u nastojanju da anticipativno
eliminira sopstvenu negaciju.
Približno, to čini i Alma Obad u svojoj pjesničkoj knjizi, naslovljenoj: ŽIVOT KOJI PAMTIM. Potaknuta zrelošću,
poetesa rekapitulira nebroj situacija koje čine njezin aktivitet i potrebu
zadržavanja osobnosti. Ona, ne traži viši smisao. Objektivna je. Zna sebe i
svoje mogućnosti i, uopće, što treba tražiti u svome životu.
Ima li višeg smisla?! U Alminim zapisima, reklo bi se: nema. Možda, Alma
Obad ima pravo. Pa, čak i ako nema, to je njezina stvar! Čime uopće može
raspolagati Čovjek, ako ne raspolaže sobom?! Svojim osjećanjima i memorijom?
Kako da se obrati drugom čovjeku ako sam sebe ne zapiše i ne ostavi u amanet?
Ako ne može posvjedočiti o sebi i suvremenicima?!! Može li iko shvatiti i
samoga sebe preko mjere što mu je data?
Dnevnički zapisi Alme Obad, sporadične su, ili, možda, ponekad i naknadne
zabilješke o ratu i sjećanju na rat u Gradu, koji vole svi, koji su ga jedanput
vidjeli. O Gradu koji vole zbog Rijeke, Mosta, Ljudi. Almini razlozi su isti.
Alma se osjeća obaveznom, ona - takva kakva jeste zna čiji je dužnik. I,
uistinu, to i jeste spiritus movens njezinoga obraćanja ljudima i
budućnosti.
U tom Gradu, Alma je rođena. Njezina ljubav i njezin Sin, takođe. Taj Grad,
kojega je neko ukleo ratom i razaranjem pati u Almi. Duboko, neupitno,
nedogledno s osjećanjem mučnine, beznađa i bezizgleda. Razaran i razaran,
ubijan u ljudima i arhitekturi, ubijan kao zajednički život i pamćenje o tom
životu, u nemogućnosti stvarne odbrane napušten i zapušten do obesmišljavanja. Zaboravljen.
Sve je svedeno na ličnu patnju i trpnju, na upitnu mogućnost preživljavanja i
opstanka. Na neizvjesnost egzistencije.
Osim toga, taj blistavi Grad - Mostar, pati u Alminoj patnji. A Alma pati
bez refleksa opuštanja i pokušaja izbavljenja. S nijetom da izdrži sve što se
događa Gradu i njoj. Da tako i ona i Grad ipak prežive. Ovaj put, kao konačno
pamćenje. Doduše, taj akcenat u izvjesnoj mjeri potiskuje književno-historijsku
vrijednost ovoga teksta, ali naglašava sentimemnt i njegovu autentičnost. Tako
se ovaj tekst pretvara u neprecizno adresiranu epistolu koja se iscrpljuje u
sebi. Utoliko prije, što autorica naglašeno izbjegava - ili je spriječena
različitim obzirima - da imenuje karakteristične pojedinosti, tako dragocjene u
ovoj vrsti teksta. No, tekst opstaje u konzistentnoj tenziji njezinih
osjećanja.
Patnja oplemenjuje žive i svjesne. Čak i ubice koji o sebi postave pitanje.
Oni to ponekad čine, kad se iznerviraju, jer, djeca koju gledaju kroz optički
nišan - Mrdaju se...* To dijete ih toliko iznervira da to moraju izreći
kao svoju profesionalnu nevolju...
Alma Obad, nema šuhve, voli svoj Narod i svoj Grad, opstaje u svojoj Vjeri.
Ne misli mijenjati tu stvar ni u sebi, ni u Gradu, ni u Narodu. Ne misli
mijenjati stranu na kojoj se zatekla. Treba reći da je to: desna
obala Neretve i strana Mostara. To su konstante njezinoga prisustva
i raison d'etre njezinoga opstajanja. Alma istrajava i izdržava sve što
donosi vrijeme, zločinačka sila, opsada i namjera. Ružno doba: gluho bilo!
Svjedočenje Alme Obad, duboko je
senzibilno, ali promišljeno, a u promišljanju i osjećanju amalgamirano njezinim
ženskim i majčinskim srcem, njezinim nemalim znanjem i kreativnim iskustvom,
neupitnom ljudskom zrelošću i stvarnim humanizmom, kulturološki duboko
ozračenom ličnošću. Čuđenje Alme Obad pred očiglednim zlom rata beskonačno je kao
njezina Vjera u Jedinog Stvoritelja Svega i Čovjeka kao Njegovo stvorenje. Alma
Obad cepti od želje da u bilo čemu prepozna makar i najmanji razlog s kojim će
osnažiti svoju Vjeru u snagu Dobrote. Istoga časa, spremna je oprostiti sve što
su joj učinili kao nenamjernu pogrešku koju je proizveo uspostavljeni poredak
stvari...
Iz toga, prosijava i Almina dobrota, kao sjaj plemenite kovine koju je
opsjela prašina i naselila patina. Ovaj tekst je značajan i jer ga je pisala
žena.
Dnevnički zapisi Alme Obad, ona su vrsta
pamćenja o kojoj ćemo i opetovano mjeriti intimnu tegobu sopstvenog ratnog
iskustva, ne sumnjajući u njezinu riječ, ali, pouzdano: zazirući od svoje
mjere. Jer, nije lahko imati procjenu koja kalkulira s toliko pozitivnih
elemenata, kao što to Alama Obad čini. Možemo li razumjeti da je to veoma
važno?
Zato je dobro, što se odlučila obajviti ovu knjigu. Naime, mimo svjedočenja
i nemamo drugu mogućnost da bismo označili svoje stvarno mjesto u vihoru
tragičnih vremena i događaja, života kao jedine prilike, uopće uzevši. I, da
bismo drugima rekli: Odavno nam je jasno to što vam se događa i zbog čega vas
to toliko muči.
