* * *

PRIČE SA BRODA TITANIC

ili

SAGA

O

POTUKAČIMA

* * *

Ramiz Salihović: Priče sa broda Titanic.

Bosanska riječ – Das Bosnische Wort.

Biblioteka:Suvremena proza. Tuzla, 2008.

** *

        Literarne činjenice, a možemo reći i: priča, roman, pjesma, esej, drama, su složeni fenomeni koji reflektiraju utjecaje ostvarene u procesu nastajanja djela do mjere, pa ih, ovisno o razumijevanju teksta, post festum, možemo i otčitati ako ne kao neposredne povode, a ono kao bitne uvjete nastajanja djela. Tako zapažamo, kako je tekst konkretizacija osobne tj. autorske filozofije ali i njezino prevođenje do određene književne forme u konkretnim društvenim uvjetima.

        Ovakav prilaz pripovijednom tekstu Ramiza Salihovića ima svoju punu unutarnju potvrdu u Pričama sa broda Titanic. Naime, ova knjiga osim imanentnih refleksija koje potvrđuju naprijed rečeno, donosi i razlog više. Porijeklo inspiracije za nastajanje ove knjige ima uporište u ratnim zbivanjima 1992. – 1995. godine, pa tako i knjiga u cijelosti ide u korpus ratom inspirirane literature koja nastaje i narasta na prostoru širem od Bosne i Hercegovine.

        Držeći u središtu recepcije ljudski problem prognanih i izbjeglih, Salihović svojom knjigom snažno i umjetnički uvjerljivo svjedoči o nehumanim vremenima koja su se urotila protiv ljudi i njihovih života, protiv naroda, vjere i kulture, pretvarajući ih tako u puke relikte, beskućnke, potukače i besmisao.

Baš kako sugeriraju događaji 1991. godine i nadalje, Ramiz Salihović uspijeva ispisati priče koje funkcioniraju u graničnom području, ili, na samoj granici vjerojatnog i intelektulano pojmljivog. Taj uvjet Salihović osigurava inteligebilnom pronicljivošću i lucidnošću svoga dara i odnosa prema jeziku, u odgovarajućem pripovjedačkom postupku. Salihović je autor izgrađene i zrele poetike, stvarne estetske mjere kojom saopćava svoju kratku priču, kao pripovijednu formu do koje iznimno drži.

        Naime, Salihović je još prije rata bio uspješan i više put nagrađivan pripovjedač, pa tako, kroz knjigu Priče sa broda Titanik pronosi i informaciju o izgubljenoj knjizi priča Čekajući Borhesa.

        Ratnim događanjima pokrenuti, a potom izbjegli i prognani ljudi nalaze egzil u Njemačkoj, a smještaj im organiziraju na putničkom brodu odavno isključenom iz plovidbe i trajno usidrenom na rijeci Elbi, nadomak hamburške luke. Brodske kabine / kajute i palube postaju mjesto strašne i koncentrirane, umnožene ljudske nesreće i patnje, neviđene agonije ponovnog proživljavanja ratnih strahota i nedaća, usuda beskućnika, ljudi kojima je oteta domovina. Činjenica pa se brod zove Titanic na nedvosmislen način promiče katastrofičnost situacije i bezizglednost položaja u kojem su se ljudi našli.

        Ljudi sve čine da ostanu u pameti: traže sugovornike i zajedničke poznanike, raspituju se i prepoznaju. Nebrojeno put pregledavaju nabrzinu ponijete fotografije i predmete. Opetovano iščitavaju rijetka pisma dobijena posredstvom Crvenog križa. Dan za danom žive poništeni u intenzivnoj a neostvarivoj živoj želji da se vrate u domovinu i rodni kraj, u svoj dom. Oni opisuju i slikaju svoje kuće, prave njihove makete, maštaju i pate.

        Profesor, novinar i slikar Amar je svima koji žele imati naslikanu svoju kuću – pri ruci, ali u jakoj želji za povratkom, nije u stanju realno naslikati ni vlastitu kuću, koju na njegovim slikama i njegov sin Ademir Doborski – teško prepoznaje, jer u slici kao dominantu vidi izgubljenost prognanog čovjeka i grč strašne želje da se vrati u domovinu.  

        Ademir Doborski je profesor, pisac i novinar, pripovjedač koji udvaja svoju ulogu sa suprugom Selmom koja je psihologinja i koja zajedno sa domaćinom – socijalnim radnikom Her Hischeom radi na pružanju psihološke pomoći stanovnicima Titanica. Ustvari, ova knjiga multiplicira i druge slike koje donosi i čuva, likove prognanika, njihove snove, dženaze umrlih na parceli za prognanike na hamburškom gradskom groblju. Slikaricu Mehaginu Fatu koja otkrivši odmaklu trudnoću kao posljedicu silovanja u Bosni i Hercegovini – nestaje. Preživljena stradanja i doživljeno zlo. Granate i detonacije, razaranja, ubojstva i egzekucije. Nesreća narasta i progresivno se umnožava što je nesreći blisko i o čemu svaki čovjek puno zna.

        Tekst Ademira Doborskog zbog toga doseže produbljena značenja i smislove solilokvija koji je prava mjera za stanje i sliku duhovno opsjednutih ljudi i u kojem se autorska pripovijedna nit javlja kao jedino suvislo prisustvo ili lucida intervala – tj. lajt-motiv – koji cijelu stvar i priču ipak čini suvislom, a izlaz mogućim i evidentno stvarnim.

        Ademir Doborski će u zlu vremenu, dugo, u mjestu putovati zajedno sa drugim prognanicima i izbjeglicama na brodu Titanic, usidrenom na rijeci Elbi. Vratiti će se u Dobor, ali će potom doći u grad koji, kao i brod Titanic (1912.) – tone. Tuzla. To je grad u kojem Ademir Doborski živi i post festum snije i zapisuje snove kako bi priče učinio stvarnim. Jer, osvjedočio se, Džafera Potukačasad vidi – sad ne vidi u Džafer mahali. Nezapisani snovi rasprše se i nestanu bez traga. Plemenit čovjek i o snu brine, jer, ima li išta veće od sna živog čovjeka?! Može li se čovjek, uopće, vinuti mimo svoga sna? Živi li čovjek bez snova i ima li snove mrtav čovjek?! Potom, nije li čovjekov duh za sva vremena samo san?

        No, i zapisivanje ide u isti smisao i istu sliku, sve je kao i  brod koji tone i koji više nikad i nikud ni otploviti ni doploviti neće. Brod sa čijim se imenom i usudom, kao s ukletošću, može izjednačiti autorova zemlja, jednako kao i brod na kojem je našao utočište zajedno sa drugim izbjeglicama i prognanicima, brod koji naočigled postaje dušegupkai, skoro, pa skučeni sanatorij za duševno bolesne, ili brod koji je 1912. godine udarivši u ledenu santu potonuo sa 1.532 putnika. Pisac Salihović vidi, kako pišući doseže granično iskustvo i smisao blizak onome što nije sasvim ni razumijevao.

        Etc.

        Jedanaest priča naslovljenih kao Titanic, ustvari su tekst  zgusnuto ispisanog romana sa kojim naredni ciklus Pošiljka od Valentine – ostaci izgubljenog Borhesa /pet priča/ dolazi u odnos kao predtekst – koji je u sasvim određenom smislu svojim fantastičkim elementima i bićem nesvjesnog – anticipirao tekst romana kakav smo upravo pročitali. Tako i odjeljak pod naslovom Povrataksa dvije priče Ključevi i Potukač Džafer – ustvari zatvara postmoderno osmišljenu koncepciju i kompoziciju romana koja samosvjesno i osviješteno u romanu razlikuje bitno i nebitno, stvarno i posljedično. Naime, sadržajno i logično, priča Ključevije  kraj romana ispisanog u prvom dijelu, a priča Potukač Džafer – nastavak zlog potukačkog usuda izbjeglih i prognanih nakon povratka u domovinu.

        Ako se vratimo unatrag, možemo razumjeti kako se Čovjek može roditi bilo gdje. Čak i u Goraždu čije džennetske bašče i perivojeslavi sevdalinka. Ali, ako je odrastao u Modriči, dosegao je Dobor Grad kao počelo. Aga-dede je Dizdar i Pjesnik. Ime prvoga čovjeka jeste Adem, ali, može biti i zauvijek ostati Ademir, makar, i Doborski, jer usvojio je načelo i etiku njegovoga postvarenja u djelu i životu. To je u biti, Zapisom Ademira Doborskog – slobodno interpretiran intencionalni korelat koji sugerira predstavljanje jednog svijeta u djelu koje smo čitali i u kojem ljudi – sve svoje sobom nose, baš kao u starolatinskoj maksimi: Omnia mea mecum porto.

U sociološkom nivou ozračju pojave o kojoj su Bartol i Slaven Letica pisali kao o Postmodernoj i genocidu u Bosni, riječ je o vremenu  koje je označilo sami vrh stilske formacije moderne u umjetnosti i koje je poželjelo vidjeti jasnu sliku / možemo i konstatirati: postmodernističku!/, valjalo se vratiti do Descartesove maxime: Cogito ergo sum – Mislim, dakle, postojim. Salihović ovu inertnu filozofsku sentenciju Renea Descartesa – oca novovjeke filozofije(začetak racionalizma, XVII st.) eksplicite transformira u djelatni osobni stav: Pišem, dakle, postojim.

        Šta je to ako nije naglašena individualnost koja se postvaruje u vlastitom djelu?!

        Ramiz Salihović je pripovjedač koji je ovladao protokom vremena kao osobnom mjerom življenja, rada i prelaska u djelo, i možemo očekivati da nam kaže još mnoge neodgonetnute tajne koje mu otvaraju vrata jer su čekale na njegovu ljudsku i spisateljsku zrelost.