U raznim utjecajnim varijantama od suživota nadalje, Vahid Klopić je književno formirana osoba, kao novinar i publicist, kulturni poslenik, pripovjedač i dramski pisac, a sada evo i pjesnik. Dakako, život i rad, uvjeti razvoja – formiraju karakterističan profil. U trenutku dok čitamo njegov pjesnički rukopis, na nas asocijativno nasrće karakterističan kulturalni prostor i ambijent o kojem znamo i koji je označen djelima Hasana Kikića, Ahmeda Muradbegovića, Mustafe Novalića, Nijaza Alispahića, pa i Mirka Marijanovića.

        Naime, riječ je o kulturalnom prostoru koji je djelom pomenutih aktera i djelatnika bitno ispisan, iscrtan i oblikovan, a život i razvoj Vahida Klopića ima duboke i stvarne veze i odnose sa njima kao akterima. To stvar biva očitim već u susretu sa prvom oporom pjesmom u rukopisu, DVOJICA: Onaj prvi podviknu, / Drugi, tiho reče, / Prvi razbi čašu, / Drugi mirno gleda, / Prvi psuje gadno, / Drugi gleda  nebo, / Prvi, viknu strašno, / Drugi nožem nađe / Mjesto gdje smrt / Počiva. Odmah uočavamo nevjerojatno srastanje postupka i jezika kao odlike kakva se ne bi mogla uspraviti u drugačijem podneblju i ambijentu. Klopić ne oponaša, on koristeći relikte uspravlja osobjni stav. Npr., u drugoj pjesmi koju naslovljava: ŠTA TREĆI RADI : Dok dvojica pričaju, / Treći slušat mora. / Kad dvojica zapletu. / Treći rasplest mora, / Kad dvojica pjevaju, /  Treći suzu krije, /  Sve bi vazda propalo / Da trećega nije. Valja reći, kako je Gradačac na kulturnoj i književnoj mapi Bosne i Hercegovine mjesto koje je ugostile sve značajnije djelatnike ex-YU, šireći svoje srce njihovom djelatnomo duhu i snazi njihove invencije.

        Na jednak, sasvim prirodan način, Klopić prelazi u prostor života ženskoga svijeta kako bi predstavio istu nesmiljenost međuljudskih odnosa, ŠTA NJIH DVIJE PRIČAJU: Frizerka je pričala / Da se ona udala, / Moja mati sprema / Ponajbolji kolač / Sa dodatkom kupina. / Moja djeca odlična, / Njena vrlodobra, / Auto nam novo, / Kod nje olupina. / Nokti su mi užasni, / Mene bole leđa. / Jedna priču prekine, / Počet će da vrijeđa. / Pa sa kime onda, / Započeti priču / O kremi za plažu, / O kremi za bore, / O onom što nikom / Drugom ne govore. Kako je Pjesniku stalo da stvari postavi na svoje mjesto, on ide i do dječjeg svijeta: KADA DJECA PRIČAJU: Moj je otac vozio / Možda dvjesta na sat. / A moj otac ima / Lanac prodavnica. / Moja mama kupuje. / U butiku Dior. / Mojoj mami dovoze / Voće sa pijace. / Onaj treći sluša. / Onaj treći šuti. / Jer on nema oca, / Već odavno nema. / Mati čisti stubišta, / I pravi najbolju / Pitu od jabuka. Klopić se samosvjesno kreće kroz te obrazovne, psihološke i socijalne nivoe. 

        To je baš onaj refleks i ona slika, koju ćemo asocijativno prepoznati u djelu Hasana Kikića, Ahmeda Muradbegovića i Nijaza Alispahića, mada kod ovoga trećeg usidrenu u drugom i bitno drugačijem bh. prostoru / Zvornik, Kozluk, Vitinica, (Alispahićeva Kamara)/. Tako i vidimo kako je bh. etnički ali i duhovni arhetip isti, kako su ljudi krenuli od iste tačke a razilazili se s manje značajnim razlozima do trenutka okretanja jednih nasuprot drugima, na život i smrt.

        Vahid Klopić predstavlja se u cijelosti zrelim pjesnikom, već u namjeri pokazuje u kojoj mjeri racionalno vlada riječju/jezikom, vlada smislom i slikom, kao i smislom i načinom poantiranja pjesme. Njegove pjesme u odmjernom i ritmično uređenom slobodnom stihu, autoreferentno i autorefleksivno određuju stvarnost njegove pozicije, vremena i prostora. Klopić je tako u načinu, jeziku i sadržaju uhvatio trenutak karakterističnog i neponovljivog vremena koje nam je dato kao jedino bez sumnje naše. Ne promiče Klopiću naša glupost i samoljubivost, naša bešćutnost i bezobzirnost. Ne. On dobro vidi kako se ponavljaju stvari unutar naših sebičnih naravi i optika smišljenih za pokrivanje osobnih slabosti.

        Naime, sasvim smo se uklopili u taj tudji svijet u kojem živimo kao bubreg u loju, idemo u kratkim hlačicama, nosimo sokne i markirane patike, djeca nam bolje znaju strane jezike nego svoj, ali mi ipak domaće ljude koji su preturili džehenem preko glave, nastojimo podučiti rodoljublju, načinu borbe protiv dušmana vođenju politike i životu koji je pouzdano bolji od ovoga koji žive.

        Kad piše o gradovima, Klopićeve pjesme sazdane su od asocijativnih slika iz poznatih književnih djela. Višegrad je izredom od Andrićevih viđenja: VIŠEGRAD: Kamen se blista / Od sunca sa istoka. / Kapija pusta / A Drina huči. /Sumbina zurla /Iz daljine cvili, / Ćorkan je zaspao / Negdje u sokaku. / Lotika prati / Posljednje goste, / Koliko li je lijepa bila /Fata Avdagina? Taj isti refleks, neosjetno sasvim, Klopić prevodi do krajnje osobnih asocijacija kojima gradi stih i pjesmu. Izvanredan primjer su pjesme Brčkoi Tuzla. BRČKO: Uzvodno il' nizvodno / Trgovci odoše. / Ulice nove /I novi ljudi. / Imenu dodaše /Malo bezličnosti, / Ona je nužna / U ovo doba. / Rekli su da sve će / Biti isto. / Ali jedino Sava / Teče dole… / I  / Ne vraća se.TUZLA: Možda jeste / Jednu kozu muzla, / Ali nikad nije / Sisala vesla.

        Vahid Klopić jeste asocijativno dubok i uskovitlan, stvaran poznavalac dosadašnjeg vremena, pjesništva, književnosti uopće, slikarstva, opće kulture, dobar je mislilac suvremene misli, čovjek je koji poznaje ljude, sigurna koraka kroz prostor i vrijeme – baš kako priliči sudioniku i suvremeniku značajnih kulturnih i društvenih promjena i događaja. Takve su sasvim i njegove pjesme, u jednakoj mjeri bliske njemu i odabranim tematskomotivskim kompleksima, pa će čitatelji kao od šale zaključiti, kako je Gradačac uz sve što ima, definitivno dobio i svoga istinskog pjesnika.

        No, stvar se nikako u tome ne iscrpljuje, time ne zaključuje, jer svoju sliku svijeta Klopić širi na proistor izvan vidokruga. Klopić je krenuo od mikrokozmosa, ali je dosegao makrokozmos, njegovo znanje, načitanost i intelektualni potencijali dosežu čovjekovoj misli dostupno. Klopić je inteligentan i sjetan, u njemu se odvija svijet u mikro i makro smislu. Evo, pogledajmo pjesmu Venecija. VENECIJA: Kad se otopi Grenland / Neki će obični gradovi / Dobiti kanale / I gondole. / Samo ćeš ti / Kao i sve / otmjene dame prošlosti, / Otići u tamu / Podmorja, / Da te ne porede / Sa pomodarima, / U nadolazećem / Potopu.

        Vahid Klopić ni u drugim pjesmama ne podbacuje, njegov pjesnički govor je uravnotežen, odmjeren, pjesme su pisane u slobodnom stihu, stihovlje je na pravom mjestu grafički sječeno, sigurno i precizno u iskazu i izrazu, u dometima koje žele postići i ostvariti. Vahid Klopić je uspio cizelirati svoje pjesničko umijeće, svoj spisateljski zanos i uspraviti se kao zreo pjesnik, što je više nego za čestitanje.

* * *

        Tuzla, veljače, 2010.                                                a. k-