Oni su napisali/zabiljezili/rekli ...

[Bach]

Kakvi su ljudi Bosanci?

Pametni su ovo ljudi. Primaju nerad od Istoka, ugodan zivot od Zapada; nikuda ne zure, jer sam zivot zuri, ne zanima ih da vide sta je iza sutrasnjeg dana, doci ce sto je odredeno, a od njih malo sta zavisi; zajedno su samo u nevoljama, zato i ne vole da cesto budu zajedno; malo kome vjeruju, a najlakse ih je prevariti lijepom rijeci; ne lice na junake, a najteze ih je uplastiti prijetnjom; dugo se ne osvrcu ni na sto, svejedno im je sto se oko njih desava, a onda odjednom sve pocne da ih se tice, sve isprevrcu i okrenu na glavu, pa opet postanu spavaci, i ne vole da se sjecaju niceg sto se desilo; boje se promjena jer su im cesto donosile zlo, a lako im dosadi jedan covjek makar im cinio i dobro. Cudan svijet, ogovara te a voli, ljubi te u obraz a mrzi te, ismijava plemenita djela a pamti ih kroz mnoge pasove, zivi i nadom i sevapom i ne znas sta nadjaca i kada. Zli, dobri, blagi, surovi, nepokretni, olujni, otvoreni, skriveni, sve su to oni i sve izmedu toga. A povrh svega moji su i ja njihov, kao rijeka i kaplja, i sve ovo sto govorim kao o sebi da govorim.


A mi nismo niciji, uvijek smo na nekoj medi, uvijek neciji miraz. Zar je onda cudno sto smo siromasni? Stoljecima mi se trazimo i prepoznajemo, uskoro necemo znati ni tko smo, zaboravljamo vec da nesto i hocemo, drugi nam cine cast da idemo pod njihovom zastavom jer svoje nemamo, mame nas kad smo potrebni a odbacuju kad odsluzimo, najtuzniji vilajet na svijetu, najnesretniji ljudi na svijetu, gubimo svoje lice a tude ne mozemo da primimo, otkinuti a ne prihvaceni, strani svakome i onima ciji smo rod, i onima koji nas u rod ne primaju. Zivimo na razmedi svjetova, na granici naroda, svakome na udaru, uvijek krivi nekome. Na nama se lome talasi istorije, kao na grebenu. Sila nam je dosadila, i od nevolje smo stvorili vrlinu: postali smo pametni iz prkosa.


Sta smo onda mi? Lude? Nesrecnici? Najzamrseniji ljudi na svijetu. Ni s kim istorija nije napravila takvu salu kao s nama. Do jucer smo bili ono sto zelimo danas da zaboravimo. Ali nismo postali ni nesto drugo. Stali smo na pola puta, zabezeknuti. Ne mozemo vise nikud. Otrgnuti smo, a nismo prihvaceni. Kao rukavac sto ga je bujica odvojila od majke rijeke, i nema vise toka ni usca, suvise malen da bude jezero, suvise velik da ga zemlja upije. S nejasnim osjecanjem stida zbog porijekla, i krivice zbog otpadnistva, necemo da gledamo unazad, a nemamo kamo da gledamo unaprijed, zato zadrzavamo vrijeme, u strahu od ma kakvog rjesenja. Preziru nas i braca i dosljaci, a mi se branimo ponosom i mrznjom. Htjeli smo da se sacuvamo, a tako smo se izgubili, da vise ne znamo ni sta smo. Nesreca je sto smo zavoljeli ovu svoju mrtvaju i necemo iz nje. A sve se placa, pa i ova ljubav. Zar smo mi slucajno ovako pretjerano mekani i pretjerano surovi, raznjezeni i tvrdi, veseli i tuzni, spremni uvijek da iznenadimo svakoga, pa i sebe? Zar se slucajno zaklanjamo za ljubav, jedinu izvjesnost u ovoj neodredenosti? Zar bez razloga pustamo da zivot prelazi preko nas, zar se bez razloga unistavamo, drukcije nego , ali isto tako sigurno. A zasto to cinimo? Zato sto nam nije svejedno. A kad nam nije svejedno, znaci da smo posteni. A kad smo posteni, svaka nam cast nasoj ludosti!

Mesa Selimovic

[102M303]

Crkva nije bogata i mocna zato sto je instrument boziji, nego zato sto su to od nje stvorili oni koji je vode.Ti su ljudi bili politicari.Nisu postali razlicitiji od drugih ljudi zato sto su odlucili da stupe u crkvu.Svi su oni dostojni sazalijevanja, pogresivi i beznacajni kao i svi ostali.Navodili su ljude da vijeruju u nesto sto niko nemoze dokazati.

Crkva je zamucivala,ublazavala i iskrivljavala ucenje Isusovo.Sahranila je njegova ucenja pod citavu planinu deklamacija, teologije i praznovjerja.
Dok je bila mocna, ubijala je vatrom i mukama, uvijek, toboze, a u stvari, da uveca svoju moc i bogastvo, da iskorijeni neprijatelje.Crkva je jedan od velikih svijetskuh kriminalaca.

I ta vijera. Sta je to ? Receno je da je vijera u stanju da premijesta brda.Ali to jos nijedna vijera nije ucinila, osim covijekove vijere u samog sebe, u parne lopate i dinamit, u njegove pronalaske kojima kroti neprijateljsku prirodu.Covijek moze da se spase vijerom, ali ne kukavickom vijerom koja se sluzi madzionicarskim trikovima, nego vijerom u samog sebe.

Louis Bromflied, dijelo "Cudni slucaj gdice Ani Spreg"

[Bach]

"Postoje tri velike strasti. Alkohol, kocka i vlast. Od prve dvije ljudi se mogu izlječiti, od treće nikako. Vlast je najteži porok. Zbog nje se ubija, zbog nje se gine, zbog nje se gubi ljudski lik. Neodoljiva je. Kao čarobni kamen, jer pribavlja moć. Ona je duh iz Aladinove lampe, koji služi svakoj budali, koja ga drži. Odvojeni ne predstavljaju ništa, zajedno kao kob su ovog svijeta. Poštene i mudre vlasti nema, jer je želja za moći bezgranična. Čovjeka na vlasti podstiču kukavice, bodre laskavci, podržavaju lupeži, i njegova predstava o sebi uvek je ljepša nego istina. Sve ljude smatra glupim, jer kriju pred njim svoje pravo mišljenje, a sebi prisvaja pravo da sve zna. I ljudi to prihvataju. Niko na vlasti nije pametan, jer i pametni brzo izgube razbor, i niko trpeljiv, jer mrze promjenu. Odmah stvaraju vječne zakone, vječna načela, vječno ustrojstvo i vežući vlast uz Boga, učvršćuju svoju moć. I niko ih ne bi oborio ako ne postanu smetnja i pretnja drugim moćnicima. Ruše ih uvjek na isti način, objašnjavajući to nasiljem prema narodu, a svi su nasilnici, izdajom prema vladaru, a nikom to ni na um nepada. I nikoga to nije urazumilo, svi srljaju na vlast kao noćni leptir na plamen svijeće.
Bez hljeba narod može ostati, bez vlasti neće."

Meša Selimović "Tvrdjava"

[Bach]

 "Dragi prijatelju,

    Da predjem odmah na stvar. Bosna je divna zemlja, zanimljiva, nimalo obicna zemlja i po svojoj prirodi i po svojim ljudima. I kao što se pod zemljom u Bosni nalaze rudna blaga, tako i bosanski covek krije nesumnjivo u sebi mnogu moralnu vrednost koja se kod njegovih sunarodnika u drugim jugoslovenskim zemljama redje nalazi. Ali vidiš, ima nešto što bi ljudi iz Bosne, bar ljudi tvoje vrste, morali da uvide, da ne gube nikad iz vida: Bosna je zemlja mržnje i straha. Ali da ostavimo po strani strah koji je samo korelativ te mržnje, njen prirodan odjek, i da govorimo o mržnji. Da, o mržnji. I ti se instinktivno trzaš i buniš kad cuješ tu rec (to sam video one noci na stanici), kao što se svaki od vas opire da to cuje, shvati i uvidi. A stvar je baš u tome što bi to trebalo uociti, utvrditi, analizirati. I nesreca je u tome što to niko nece i ne ume da ucini. Jer, fatalna karakteristika te mržnje i jeste u tome što bosanski covek nije svestan mržnje koja živi u njemu, što zazire od njenog analiziranja, i mrzi svakoga ko pokuša da to ucini. Pa ipak, cinjenica je: da u Bosni i Hercegovini ima više ljudi koji su spremni da u nastupima nesvesne mržnje, raznim povodima i pod raznim izgovorima, ubijaju ili budu ubijeni, nego u drugim po ljudstvu i prostranstvu mnogo vecim slovenskim i neslovenskim zemljama.

    Da, Bosna je zemlja mržnje. To je Bosna. I po cudnom kontrastu, koji u stvari i nije tako cudan, i možda bi se pažljivom analizom dao lako objasniti, može se isto tako kazati da je malo zemalja u kojima ima toliko tvrde vere, uzvišene cvrstine karaktera, toliko nežnosti i ljubavnog žara, toliko dubine osecanja, privrženosti i nepokolebljive odanosti, toliko žedji za pravdom. Ali ispod svega toga kriju se u neporoznim dubinama olujne mržnje, citavi uragani sapetih, zbijenih mržnji koje sazrevaju i cekaju svoj cas. Izmedju vaših ljubavi i vaše mržnje odnos je isti kao izmedju vaših visokih planina i hiljadu puta vecih i težih nevidljivih geoloških naslaga na kojima one pocivaju. I tako, vi ste osudjeni da živite na dubokim slojevima eksploziva koji se s vremena na vreme pali upravo iskrama tih vaših ljubavi i vaše ognjene i svirepe osecajnosti. Možda je vaša najveša nesreca baš u tome što i ne slutite koliko mržnje ima u vašim ljubavima i zanosima, tradicijama i pobožnostima. I kao što tle na kom živimo prelazi, pod uticajem atmosferske vlage i toplote, u naša tela i daje im boju i izgled, i odredjuje karakter i pravac našem nacinu života i našim postupcima tako isto silna, podzemna i nevidljiva mržnja na kojoj živi bosanski covek ulazi neprimetno i zaobilazno u sve njegove, i najbolje postupke. Poroci radjaju svuda na svetu mržnju, jer troše a ne stvaraju, ruše a ne grade, ali u zemljama kao što je Bosna i vrline govore i deluju cesto mržnjom. Kod vas asketi ne izvlace ljubav iz svoje askeze, nego mržnju na sladostrasnike; trezvenjaci mrze one koji piju, a u pijanicama se javlja ubilacka mržnja na ceo svet. Oni koji veruju i vole smrtno mrze one koji ne veruju ili one koji drugacije veruju i drugo vole. I, na žalost, cesto se glavni deo njihove vere i njihove ljubavi troši u toj mržnji. (Najviše zlih i mracnih lica može covek sresti oko bogomolja, manastira i tekija.) Oni koji tlace i eksploatišu ekonomski slabije, unose u to još i mržnju, koja tu eksploataciju cini stostruko težom i ružnijom, a oni koji te nepravde podnose, maštaju o pravdi i odmazdi, ali kao o nekoj osvetnickoj eksploziji koja bi, kad bi se ostvarila po njihovoj zamisli, morala da bude takva i tolika da bi raznela i tlacenog zajedno sa mrskim tlaciteljem. Vi ste, u vecini, navikli da svu snagu mržnje ostavljate za ono što vam je blizu. Vaše su voljene svetinje redovno iza trista reka i planina, a predmeti vaše odvratnosti i mržnje tu su pored vas, u istoj varoši, cesto sa druge strane vašeg avlijskog zida. Tako vaša ljubav ne traži mnogo dela, a vaša mržnja prelazi vrlo lako na delo. I svoju rodjenu zemlju vi volite, žarko volite, ali na tri-cetiri razna nacina koji se medju sobom iskljucuju, smrtno mrze i cesto sudaraju. “

    Ivo Andric – Pismo iz 1920.