Mehmed Meša Selimović

[Bach]

* * *

Mehmed Meša Selimović, jedan od najznačajnijih i najvećih pisaca naše suvremene književnosti, rođen je u Tuzli, 1910. godine. U rodnom gradu završio je osnovnu školu i gimnaziju, a studij književnosti i jezika na Filozofskom fakultetu u Beogradu, gdje mu, u Gajretskom studentskom domu u kojem je tada stanovao, studenti Mostarci daju nadimak Meša.

Nakon završetka studija, od 1936. – 1941. radi kao profesor tuzlanske Gimnazije i predaje u medresi. U Drugom svjetskom ratu priključio se narodnooslobodilačkom pokretu već na početku. Nakon rata predaje na Višoj pedagoškoj školi, a potom postaje docent na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Izvjesno vrijeme bio je, također, i direktor Bosna filma, direktor Drame sarajevskog Narodnog pozorišta, potom glavni urednik časopisa Život, urednik u izdavačkoj kući Veselin Masleša, te glavni urednik u Svjetlosti. Bio je, također, i predsjednik Saveza pisaca Jugoslavije. Nakon svega posvetio se stvaralačkom radu.

U književnosti se javio relativno kasno. Izuzimajući ratne reportaže, u književnost ulazi prvom pripovijetkom „Uvrijeđeni čovjek“ (1947.), a 1950. tiska knjigu pripovijedaka „Prva četa“. Godine 1961. objavljuje prvi roman „Tišine“, a nedugo zatim i zbirku pripovijedaka „Tuđa zemlja“, te manji roman „Magla i mjesečina“. Ovim djelima privukao je pažnju književne kritike, da bi objavljivanjem romana „Derviš i smrt“ (1966.) postigao dotad nezapamćen uspjeh i kod čitatelja i kod kritike. Za kratko vrijeme roman je doživio desetine izvođenja kod nas, a preveden je na dvadesetak stranih jezika. Uslijedile su i brojne prestižne nagrade: Šestoaprilska grada Sarajeva, Ninova za najbolji roman godine, Njegoševa, Goranova i brojne druge. Izabran je i za redovnog člana ANUBiH-a.

Godine 1970. objavljuje roman „Tvrđava“ koji je, uz roman „Derviš i smrt“, njegovo najznačajnije djelo i za koje je, također, dobio brojna priznanja, neka i iz inozemstva. Godine 1972., odlazi u mirovinu, a godinu nakon toga seli u Beograd. Roman „Ostrvo“ objavljuje 1974. a knjigu „Sjećanja“ 1976. godine, kada i završava roman „Krug“, objavljen nakon njegove smrti. Objavio je i veliki broj književnih ogleda i eseja.
Umro je 18. srpnja 1982. godine u Beogradu.

* * *

[Bach]

 

Monolog Mese Selimovica, koji je i danas bolno aktualan. Ako ste ga već i pročitali, vrijeme je da utvrdite gradivo 

Pametni su ovo ljudi. Primaju nerad od Istoka, ugodan život od Zapada; nikuda ne žure, jer sam život žuri, ne zanima ih da vide šta je iza sutrašnjeg dana, doći će što je određeno, a od njih malo šta zavisi; zajedno su samo u nevoljama, zato i ne vole da često budu zajedno; malo kome vjeruju, a najlakše ih je prevariti lijepom riječi; ne liče na junake, a najteže ih je uplašiti prijetnjom; dugo se ne osvrću ni na što, svejedno im je što se oko njih dešava, a onda odjednom sve počne da ih se tiče, sve isprevrću i okrenu na glavu, pa opet postanu spavači, i ne vole da se sjećaju ničeg što se desilo; boje se promjena jer su im često donosile zlo, a lako im dosadi jedan čovjek makar im činio i dobro.

Čudan svijet, ogovara te a voli, ljubi te u obraz a mrzi te, ismijava plemenita djela a pamti ih kroz mnoge pasove, živi i nadom i sevapom i ne znaš šta nadjača i kada. Zli, dobri, blagi, surovi, nepokretni, olujni, otvoreni, skriveni, sve su to oni i sve između toga. A povrh svega moji su i ja njihov, kao rijeka i kaplja, i sve ovo što govorim kao o sebi da govorim.

Mislio sam nema ko da sluša!?! Ima kako nema, sluša moja duša!!!

A mi nismo ničiji, uvijek smo na nekoj međi, uvijek nečiji miraz. Zar je onda čudno što smo siromašni? Stoljećima mi se tražimo i prepoznajemo, uskoro nećemo znati ni tko smo, zaboravljamo već da nešto i hoćemo, drugi nam čine čast da idemo pod njihovom zastavom jer svoje nemamo, mame nas kad smo potrebni a odbacuju kad odslužimo, najtužniji vilajet na svijetu, najnesretniji ljudi na svijetu, gubimo svoje lice a tuđe ne možemo da primimo, otkinuti a neprihvaćeni, strani svakome i onima čiji smo rod, i onima koji nas u rod ne primaju. Živimo na razmeđi svjetova, na granici naroda, svakome na udaru, uvijek krivi nekome. Na nama se lome talasi istorije, kao na grebenu. Sila nam je dosadila, i od nevolje smo stvorili vrlinu: postali smo pametni iz prkosa.

Šta smo onda mi? Lude? Nesrećnici? Najzamršeniji ljudi na svijetu. Ni s kim istorija nije napravila takvu šalu kao s nama. Do jučer smo bili ono što želimo danas da zaboravimo. Ali nismo postali ni nešto drugo. Stali smo na pola puta, zabezeknuti. Ne možemo više nikud. Otrgnuti smo, a nismo prihvaćeni. Kao rukavac što ga je bujica odvojila od majke rijeke, i nema više toka ni ušća, suviše malen da bude jezero, suviše velik da ga zemlja upije. S nejasnim osjećanjem stida zbog porijekla, i krivice zbog otpadništva, nećemo da gledamo unazad, a nemamo kamo da gledamo unaprijed, zato zadržavamo vrijeme, u strahu od ma kakvog rješenja.

Preziru nas i braća i došljaci, a mi se branimo ponosom i mržnjom. Htjeli smo da se sačuvamo, a tako smo se izgubili, da više ne znamo ni šta smo. Nesreća je što smo zavoljeli ovu svoju mrtvaju i nećemo iz nje. A sve se plaća, pa i ova ljubav.

Zar smo mi slučajno ovako pretjerano mekani i pretjerano surovi, raznježeni i tvrdi, veseli i tužni, spremni uvijek da iznenadimo svakoga, pa i sebe? Zar se slučajno zaklanjamo za ljubav, jedinu izvjesnost u ovoj neodređenosti? Zar bez razloga puštamo da život prelazi preko nas, zar se bez razloga uništavamo, drukčije nego Ðemail, ali isto tako sigurno. A zašto to činimo? Zato što nam nije svejedno. A kad nam nije svejedno, znači da smo pošteni. A kad smo pošteni, svaka nam čast našoj ludosti!