Mi koji se stalno skitamo i koji poznajemo život u svim zabitima, uvijek imamo želju da se negdje skrasimo, u nekoj tihoj rupi, pod narandžama, da se nastanimo u nekoj maloj bijeloj kući sa pogledom na more, sa nekom lijepom, urednom curom koja čisti pokućstvo i koja se može deset puta dnevno povaliti, i koja vam priredjuje klopu, zaboga, sva ona domaća jela koja se satima tiho krčkaju na laganoj vatri... ode čovjek u košulji, zar ne, u vrt da ubere vezu kadulje, ili u dvorište da nacjepa drva, ili pak s lulom u ustima, na pijacu, ili bi pak curi opalio pljusku, kao brodskom malome, jer kuća nije dovoljno uredna. Dobro, znam da je to sanjarenje, istog časa kad bih to sve postigao, zasvrbjeli bi me tabani, i tek što bi sijeo, zaželeo bih da navučem svoje stare cipele koje su obišle svjet i da pojedem još koji zalogaj u brodskoj kantini, i da nosim košulju bez dugmeta na okovratniku, da teglim i crkavam od žedji na suncu isplaženog jezika, i da proklinjem svoju prljavu ljubavnicu sudbinu, pa da spavam u nepoznatim gradovima, kleti svoju nevolju pa susresti nekog starog druga koji, kao ni ja, više nema snage i kome je svega dosta, koji se rita i tvrdoglavi i smrdi kao jarac.
