Bijeljina - Prvo sindikalno organizovanje bijeljinskih radnika, opančara i drugih zanatlija - krojača, kožara, mlinara, pekara, građevinskih radnika i rudara, zabilježeno je 1905. godine. Više od stotinu godina je prošlo otkako traje borba za pravo na rad, slobodu štrajka, borba za najnižu cijnu rada i zarada, radničku solidarnost, humanizaciju odnosa i uslova za rad.Sve do 1992. bijeljinski sindikat organizovano je slavio Prvi maj. Zaslužnim radnicima i preduzećima dodjeljivana su sindikalna priznanja. Radnici sa svojim porodicama okupljali su se na izletištima, na proplancima i obalama rijeka. Mnogi se sjećaju vatrometa na gradskom trgu, glasne muzike na obalama Drine i Save, roštilja, pjesme i radosnih lica ljudi u organizovanim radničkim povorkama koje su hrlile ka okolnim izletištima.
Nekada su na Prvi maj radnici ponosno nosili crveni karanfil u reveru, koji ih je podjsećao na Prvi maj 1886. godine, kada je u demonstracijama u Čikagu poginulo više od 200 radnika, a osmoro ih je osuđeno na smrt. Karanfili su simbolizovali prolivenu radničku krv. Prvi maj u svjetu se organizovano slavi od 1889. godine kada je osnovni zahtjev radnika sveden na „tri osmice“ - osam sati rada, osam odmora i osam kulturnog uzdizanja. Poslednjih godina sindikati u evropskim zemljama koriste ovaj dan kako bi upozorili aktuelne vlasti u svojim zemljama na sve teži egzistencijalni položaj radnika.
U vremenu ekonomske krize, opšte besparice, nesigurnih radnih mijesta, velike nezaposlenosti, radnici bijeljinskih preduzeća Prvi maj dočekuju u sumornoj atmosferi. Mnogima od njih nije do bilo kakvog proslavljanja. Od početka godine do sada u Bijeljini je bez posla ostalo 110 radnika. Riječ je o radnicima koji su se obraćali za pomoć sindikatu, pokušavajući da zaštite svoja prava. Vjerovatno je ova brojka i nekoliko puta veća, ukoliko se računaju i oni koji su se unapred pomirili sa sudbinom gubitnika.
Bivši radnici velikih bijeljinskih preduzeća nakon neuspješno izvedene privatizacije osjećaju se prevarenim i odbačenim. Mnogi su bukvalno završili na ulici. Privatizaciju su doživjeli kao veliku pljačku i prevaru.
Kršenje radničkih prava u najvećoj mjeri izazvano je nepoštovanjem Zakona o radu i Kolektivnog ugovora, kojima je predviđena visina plate, definisano radno vrijeme i uslovi rada. Savremeni poslodavci ponašaju se kao moderni robovlasnici. Na sve načine pokušavaju oštetiti radnike i uskratiti im ono što im po zakonu pripada. Neizmirivanjem zagarantovane najniže plate, neuplaćivanjem doprinosa, toplog obroka, regresa i putnih troškova, poslodavci drastično krše radnička prava, pravdajući svoje poteze ekonomskom krizom.
Dok se sindikalci zalažu za socijalni dijalog i partnerstvo sa poslodavcima i Vladom RS, najavljujući generalni štrajk upozorenja, na drugoj strani radnici, preplašeni i izmanipulisani, s nepovjerenjem gledaju u dane koji su pred njima.
